Tijekom apostolskog pohoda pape Lava XIV. Španjolskoj u nedjelju 14. lipnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu predstavljena je knjiga „Carmen Hernández – Biografske bilješke“. Naime, 30. svibnja je proslavljena 60. obljetnica Neokatekumenskog puta a 2. lipnja završila je biskupijska faza procesa beatifikacije službenice Božje Carmen Hernández Barrere (1930. – 2016.).

O Carmen Hernández, „ženi ispred svojega vremena“, kako su je nazvali postulator kauze za njezinu beatifikaciju Carlos Metola Gómez i njegova supruga Isabel Banderas, svjedoči više od 16 tisuća stranica dnevnika i bilježaka. Njezini zapisi govore o duboku i predanu odnosu s Bogom zbog kojega se potpuno posvetila novoj evangelizaciji kao prva suradnica Kika Argüella, tj. suosnivateljica Neokatekumenskoga puta.

Od djetinjstva ispunjena željom da postane misionarka, kao suvremenica Drugoga vatikanskog sabora Carmen se 1963. uputila u Svetu Zemlju, gdje je snažno doživjela snagu Svetoga pisma i „geografije spasenja“.

Preminula je nakon duge bolesti 19. srpnja 2016. godine u Madridu u 85. godini života.

Metola Gómez, postulator i laik koji je zajedno sa suprugom Isabel Banderas u misionarskoj službi na Kanarskom otočju, posvjedočio je da zanimljiva evangelizatorica ima čemu poučiti i ljude današnjega doba, prenosi Glas Koncila.

Laik i postulator kauze svoje katehistice

Carlos M. Gómez prvo je pojasnio da bilo koji kršćanin, dakle i laik, može biti postulator kauze za beatifikaciju.

„Morao sam za to završiti tečaj pri Dikasteriju za kauze svetaca i četiri godine studirati na Sveučilištu sv. Tome u Madridu. Kiko i Carmen bili su naši katehisti, u našoj župi u Madridu. Imali smo s njima prisan odnos. Nekoliko mjeseci nakon što je Carmen preminula 2016. o. Mario Pezzi pitao nas je ne mislimo li se javiti biskupiji vezano uz njezinu beatifikaciju. Nakon nekoliko mjeseci počeo sam prikupljati Carmenina pisma i govore. Počeo sam ih prepisivati. Nedugo nakon toga razgovarali smo s biskupijskim delegatom za kauze svetaca, dijacezanskim svećenikom koji nije poznavao Neokatekumenski put, čak je imao neke predrasude prema njemu.

Nitko nije znao da je Carmen svaki dan, tijekom pedeset godina, u svoj dnevnik zapisivala što je taj dan dobro, a što loše učinila

Kiko Argüello i Carmen Hernandez / Foto: Neokatekumenski put

Počeo je čitati moje prijepise i vidio da u tome ima nešto. Zatražio je od nadbiskupa da ja budem postulator. Trebalo je ući u zapečaćenu prostoriju u kojoj je Carmen živjela. Kada sam dobio dopuštenje, ušao sam u njezinu sobu i pronašao kovčeg na ormaru koji je spomenula prije svoje smrti. U njemu je bilo oko 75 bilježnica. Nitko nije znao da je Carmen svaki dan, tijekom pedeset godina, u svoj dnevnik zapisivala što je taj dan dobro, a što loše učinila. Zapisivala je razmišljanja o biblijskim čitanjima dana.

Znala je zapisati i: Ne vidim ništa, Gospodine, pomozi nam. Jezik kojim se pritom koristila nije bio svakodnevni jezik, nego mnogo više nalik na jezik psalama, mistički govor kojim psalmist razgovara s Bogom. Njezin je život proizlazio iz jedinstva s Gospodinom, što nije uvijek lagano“, rekao je.

Carmenina duboka duhovnost i intiman odnos s Gospodin bili skriveni na dnevnoj razini, na kojoj se gorljivo bavila evangelizacijom.

5500 uslišanja

„Kada su me pitali idu li ljudi moliti na Carmenin grob, rekao sam: mnogi, na tisuće! Očito Božji narod smatra kako je ova osoba preminula, ali živa je i blizu je Bogu. Zato odlaze na grob i od Boga traže – ne od nje – pomoć po njezinu zagovoru. To se naziva glasom svetosti. Tu je i glas o znamenjima; kada netko zamoli Boga pomoć po Carmeninu zagovoru, ona zagovara za potrebe onih koji mole. Do sada smo dobili 5500 elektroničkih pisama o uslišanjima, a 80 tisuća ljudi upisalo je svoju molitvenu nakanu u knjigu na njezinu grobu“, rekao je postulator Gómez.

Carmen je bila sredstvo da zaživi plod Drugoga vatikanskoga sabora

Carmen Hernandez / Foto: Neokatekumenski put

Pojasnio je da, kako bi netko bio proglašen svetim, tri se glasa moraju složiti: glas Božjega naroda u molitvi za zagovor, Božji glas koji uslišava i dijeli milosti te glas Crkve. „Za sada možemo reći da spontano odjekuju prva dva glasa“, istaknuo je.

„Kao postulator imam mnogo posla. Pomislio sam da se Carmen sve to ne bi uopće svidjelo; ona je uvijek voljela biti u pozadini. Kod Carmen je već u djetinjstvu postojala ljubav prema Isusu Kristu i čežnja da postane misionarka, nešto poput Božjega izabranja. Također je gajila ljubav prema Euharistiji i pokori“, rekao je.

Carmen Hernández – dijete Koncila

Doprinos Carmen Hernández Neokatekumenskom putu od iznimne je važnosti budući da je svoj život posvetila proučavanju obnove Drugoga vatikanskog koncila. Carmen je dala svoj veliki doprinos na mnogim područjima: životu malih kršćanskih zajednica, na području liturgije, proučavala je i Vazmeno otajstvo s mnogih aspekata, odnos prema Božjoj riječi, uključujući Stari zavjet, i osobito patrističke i židovske izvore.

Na pitanje koja je glavna poruka službenice Božje Carmen Hernández ljudima današnjice sugovornici su prvo istaknuli vječnu kršćansku poruku: „da je Bog poslao svojega Sina, Isusa Krista, kako bi mogao dati svakomu od nas svojega Duha, svoj oblik života“.

Druga je važna poruka oživljavanje krsne milosti, što je izravan odgovor na poziv Drugoga vatikanskoga koncila.

papa Ivan Pavao II. i Carmen Hernandez / Foto: Neokatekumenski put

„Život u duhu Isusa Krista primili smo na krštenju, no to je sjeme koje se mora zasaditi i zalijevati. Kod mnogih krštenih sjeme ostane to što jest, ne bude plodova. Carmen je bila sredstvo, zajedno s Kikom, da zaživi plod Drugoga vatikanskoga koncila.

Poruka je Koncila da moramo razviti vjeru, koja će inače ostati mala. Ako se razvije, donijet će obilate plodove – primjerice milost opraštanja i ljubavi prema neprijateljima“.

Doba laika

Neokatekumenski put nastaje u barakama Palomeras Altasa u Madridu, gdje su se Kiko i Carmen upoznali sredinom šezdesetih godina.

U studenome 1964. mladi slikar Kiko Argüello napušta svoju karijeru. Promatrajući u patnji nevinih otajstvo raspetoga Krista i slijedeći stope sv. Charlesa de Foucaulda – živjeti skriveni Isusov život u Nazaretu – odlučuje otići živjeti među najsiromašnije, u barake na periferiji Madrida. Oko njega, dok je molio, svirao gitaru i čitao Bibliju, malo po malo počeli su se okupljati Romi, delinkventi, ljudi koji su na različite načine marginalizirani od društva. Upravo su oni bili otvoreni i slušali navještaj kerigme.

Kada je u kolovozu 1965. civilna garda došla na to mjesto kako bi srušila barake, Kiko je uspio telefonom nazvati tadašnjeg madridskog nadbiskupa Casimira Morcilla, koji je odmah došao i zaustavio rušenje. Nadbiskup je bio duboko dirnut vidjevši kako ta mala „zajednica” tako siromašnih ljudi moli.

„Kiko i Carmen uvijek su bili u zajednici sa svećenikom. U svakom trenutku povijesti Bog podiže potrebne glasove. Poslije Koncila svijet je napustio Crkvu. U mnogim zemljama Crkva danas obuhvaća 5 do 10 posto populacije. Isus je umro za sve, ne samo za one koji još uvijek idu u crkvu.

Kako evangelizirati današnji svijet koji ne želi čuti za svećenike?

Danas laici nešto više podižu glas, no mi smo tek instrument Božji. Istina je da danas postoji ozbiljna, vrlo duboka kriza obitelji. Pokušava se uništiti brak i obitelj. Brak je zajednica žene i muškarca, a ne dvaju muškaraca ili dviju žena. Kriza roditeljstva također je prisutna; umjesto djece mnogi imaju pse. Moguće je da se Gospodin u ovom razdoblju za evangelizaciju služi obiteljima, laicima“, složili su se sugovornici.

Obitelj i zajednica dva su stupa kršćanskoga života danas.

Neokatekumenski put – obogaćenje Crkve

Među plodovima ove crkvene stvarnosti nalaze se i 116 biskupijskih sjemeništa Redemptoris Mater u kojima je formirano više od 3400 svećenika, stotine klauzurnih redovnica, kao i mnogi laici misionari i misionarke. Sveta Stolica definitivno je odobrila Statut Neokatekumenskog puta 2008., a Katehetski direktorij 2010. godine.

„Gospodinova genijalnost sastoji se u ovom: Kiku, koji je umjetnik i poznati slikar, pridružio je Carmen. Kiko je odlučio ići živjeti sa siromašnima, u madridske barake. Carmen je bila teologinja i mističarka. Zajedno su otkrili katekumenat kao odgovor na poziv Drugoga vatikanskoga koncila“, ispričao je Metola Gómez.

papa Lav XIV. i Kiko Argüello / Foto: Vatican Media

„Do sada smo dobili 5500 elektroničkih pisama o uslišanjima, a 80 000 ljudi upisalo je svoju molitvenu nakanu u knjigu na njezinu grobu“, rekao je postulator Carlos Metola Gómez.

Kiko i Carmen nisu htjeli da ih se naziva osnivačima, nego inicijatorima Neokatekumenskoga puta jer katekumenat je oblikovan u prvim stoljećima Crkve. Kršten sam kao malo dijete, poslije sam primio potvrdu, s roditeljima sam išao na misu, ali nikada nisam primio ozbiljnu kršćansku inicijaciju odnosno formaciju. Drugi vatikanski koncil tražio je da se katekumenat vrati.

Godine 1965. Carmen i Kiko počeli su takvu formaciju među siromašnima u Madridu. Među njima je bilo Roma, kriminalaca… ljudi koji su se smatrali otpadom društva. U barakama su osnovali kršćansku zajednicu. Čitali bi Bibliju, a siromasi su odgovarali promjenom života. Carmen je uvijek bila blizu Crkvi, blizu biskupima.

Kada su došli srušiti ilegalne barake kako bi izgradili ulicu, Kiko i Carmen pozvali su madridskoga nadbiskupa, tada i crkveni i svjetovni autoritet. Došao je u malenom automobilu i rekao da se barake ne smiju rušiti. Tada je naložio Kiku i Carmen da to što čine u barakama učine i u župama Madrida. U tom sam trenutku ja, kojemu su i Kiko i njegove pjesme bili sumnjivi, rekao: Ovdje ima nešto. Ako Crkva kaže da, uključit ću se“, ispripovjedio je Gómez.

Predodžbe i istina o Neokatekumenskom putu

„Nismo fanatici, nego svi trebamo biti radikalni jer riječ radix znači korijen. Neke stvari kao kršćani jednostavno ne možemo prihvatiti, primjerice pobačaj i eutanaziju“, istaknuo je postulator.

Objasnio je da imaju zasebnu euharistiju koja traje dulje od redovite mise te da je zajednica svojevremena bila zatvorene za vanjske osobe. Međutim, svakih šest mjeseci postoji mogućnost otvaranja zajednice.

„Neki članovi prije pridruživanja Putu bili su daleko od vjere i trebaju pripremu. Do određene točke napretka zajednica je zatvorena za ostatak župe, ali nakon toga članovi se uključuju u župne aktivnosti“, pojasnio je postulator.

Obilje djece i važnost odgoja

„Da, imamo mnogo djece. Ozbiljno smo shvatili encikliku pape Pavla VI. Humanae vitae, da ljubav između muža i žene treba biti otvorena životu.“

Prije je bilo mnogo brojnih obitelji. Sa sekularizacijom ljudi su postali sebičniji i zatvorili su se životu, što je dovelo do demografskih problema. Ono što nam je posebno važno na Putu prijenos je vjere s roditelja na djecu.

Imamo euharistiju subotom navečer, a nedjeljom domaću liturgiju riječi, u obitelji.

U kući se moli. Roditelji razgovaraju s djecom. Djeca imaju priliku doživjeti roditelje kao učitelje u vjeri.

To je posebno važno kada djeca ulaze u pubertet, tada prepoznaju glas svojih roditelja i vjeruju im. Moral i život doživljavaju kao jednu cjelinu. To kasnije pomaže mladima osnovati obitelj – pronaći prikladnu osobu«, posvjedočili su sugovornici.

60. obljetnica Neokatekumenskog puta i završetak biskupijske faze postupka beatifikacije Carmen Hernández