Živimo u svijetu neriješenih sukoba i sporova. Posjedovanje nezarađenog bogatstva, koje nije stečeno poštenim putem, napast je za čovjeka. Ljudi se često žele poslužiti drugim ljudima poradi svoje koristi. Svatko ima dvije mogućnosti: ili pomoći nevoljniku, siromahu, ili ga  uništiti. Današnja su čitanja  proroka Amosa slojevita, poticajna, u prilog obespravljenih, potlačenih. Amosa su nazivali prorokom pravde. Mojsija do proroka zamjenjuje samo jedan, a posredništvo nije samo za jedan narod nego za „sve ljude“. Lice se Boga, „spasitelja svih ljudi“, otkriva u Isusu.

Imati nije grijeh, ali sve zadržati za sebe ima naznake sebičnosti. Bogatstvo ne bi nikome smjelo postati „božanstvo“.

Priča o nepravednom upravitelju nije dovoljno jasna. Usprkos tome, mogu se izdvojiti neke poruke. Kako to shvatiti? Imati nije grijeh, ali sve zadržati za sebe ima naznake sebičnosti. Bogatstvo ne bi nikome smjelo postati „božanstvo“.

Možda se dio odgovora otkrije u rečenici da „nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara“. Čovjek bi se trebao osjećati kao „upravitelj, a ne gospodar onoga što posjeduje“. Dijeljenjem i pomoći ističu se prijatelji, koji kasnije mogu biti veći oslonac od bogatstva, jer sve je prolazno.

Rješenje je u evanđelista Luke: „Koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje!“

Poslušajmo prorokove i Kristove poruke. Iznosi primjer sudca „koji se Boga nije  bojao, a za ljude nije mario“. Glavni je junak daleko od svetosti. Što je onda upravitelj  ako ne snalažljiv i lukav čovjek? Tekstovi traže  od nas preispitivanja vlastita stava prema materijalnom. Kakav je naš životni cilj? Bogatstvo i sebičnost ili solidarnost? Na to nas upozorava prvo čitanje proroka Amosa. Teško onima koji „gaze potrebne i satiru uboge“!  Bog se priklanja siromasima, slabima.

Isus reče: „Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti.“ On iznosi primjer sudca „koji se nije Boga bojao, a za ljude nije mario“. Njegov je način, njegov postupak, začudan, pomalo neobjašnjiv. Čuli ste sve, a kako tu naći smisao u svagdanjem životu?

Koji je smisao nama čudnog i neshvatljivog upraviteljeva postupka opisanog u Evanđelju?

Sve se čini izvrnuto, naopako. Isus će opravdavati njegov potez da u onima koji su dužni gazdi dobije prijatelje. Čini se da Isus hvali ono što je nepošteno. Što je htio reći? Da ništa nije vlasništvo jednoga, da ga bez radnika, siromaha, nitko ne bi ni imao. Solidarnost je zakon evanđelja.

Želio je naglasiti snalažljivost u postupku, a i u propovijedanju evanđelja: kao što su oni snalažljivi u svemu, i vi budite u propovijedanju  kraljevstva nebeskog „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“. „A ja vam  kažem: učinite sebi prijatelje od nepoštenog bogatstva, da  vas oni prime u vječne šatore.“  Je li vam teško shvatiti Isusove upute?

Koja je nosiva riječ u poruci?

To je zapovijed, riječ ‘činiti’! To se nazire i u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. „Idi i ti čini tako!“ Luka u prispodobi naglašava da onaj koji želi dospjeti u nebo mora  pomagati drugima. Kako? Ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

Isusova se misao može sveti na ovo: život  je kratak, varav, nepredvidiv. Novac, bogatstvo, može osigurati ljudski život ovdje, a nitko ga ne nosi sa sobom kad umire. On uočava izrabljivanje potlačenih, obespravljenih, siromašnih. Uvijek je bilo onih koji su živjeli od tuđe muke varanjem i iskorištavanjem. Ucjena, pljačka, nije novijeg datuma, bilo je toga uvijek. Slika Boga je slika sudca pravednoga, jer sudi po pravdi i  onome što je u čovjekovu srcu.

Ako ne shvaćamo sve ono u čitanjima rečeno, ovo je shvatljivo.

Drugo nas čitanje poziva na zajednička slavlja, „na molitve za sve ljude“!

Ujedinjuje nas izraz da molitva mora biti ‘sveopća’, da zajednica predstavlja cjelinu, ma kolika bila. Crkva je posrednica između zemlje i neba. Naglasak je na Bogu koji „hoće da se svi ljudi spase“.

Jedan je POSREDNIK IZMEĐU Boga i ljudi – Isus. On zamjenjuje sve koji su bili zaduženi za blagostanje. Umjesto svih – jedan. Pisac moli slušatelje da se mole za bolji život, čak i poštivanje vlasti, kako piše Pavao. Građanska lojalnost u Pavlovim poslanicama, gdje vjernike nuka vjernost i molitvu za „one koji su na vlasti“, Božja je volja spomenuti i njegova  briga za spasenje. Crkva se ne smije zanimati samo za svoje, ona mora imati zagovornu molitvu za spasenje cijeloga svijeta.

Potpuniji je spasenjski okvir izjava kako je jedan Bog sviju, a posrednik Isus Krist. On je otkupitelj svih. Proroka zamjenjuje samo jedan, a posredništvo nije samo za jedan narod nego za „sve ljude“. Lice se Boga, „spasitelja svih ljudi“, otkriva u Isusu.

Evanđelje je poruka apostolima kako i na koji način trebaju rješavati probleme u kraljevstvu Božjem. U priči o nepravednom upravitelju Bogu i bogatstvo se suprotstavljaju. Ima toga i danas. Nepošteni se upravitelj poziva i želi izvući  na račun gospodara otpisujući dugove ostalih radnika da bi ostao na položaju.

Isusov je odnos prema takvima ironičan. On ih ne hvali, ali ih iznosi kao primjer. Bogatstvo je prijevara u svakom vremenu. Tako misli Luka.  samo je jedna  mogućnost: podijeliti siromasima, ugroženima. Djelitelji dobivaju nebo. Luka time ne rješava socijalni problem. Nepošteni upravitelj nije primjer koji treba slijediti, već nesretnik koji je izgubio povjerenje drugih.

Svijet je nepoštenog upravitelja žigosao jer ga je bogatstvo udaljilo od Boga. Darivanje drugima je način da budeš omiljen, pravedan i Božji.

Mali ispit savjesti

Čovjek želi bogat biti za života, radi, gradi, razgrađuje i podiže kuće svoje do oblaka, do pod nebo. Život mu je bez molitve, dobrih djela. Bog mu je novac, vječno je gladan i vremena i imanja, pa je gramziv, nezasitan. Na svemu štedi, nikome ne da, na sve druge  zavidno gleda, pa se ljuti, pa boluje od  pakosti. Nikad dosta. Gubi ljude, prijatelje gubeći Tebe, tražeći vječnost u bogatstvu, gubi sebe, a kad umre i  nestane, sve to osta. Sve je kod nas kršćana drukčije. Zahvalni smo za imanje, kruh svagdanji, polja, znanje koje dijelimo s braćom svojom. Bogati smo mi u Bogu. Puno srce, puna usta, iza nas će svjetlost ostati, a ne zemlja mračna, pusta. Čovjek želi sretan biti, pa to traži u provodu, igri, piću, u radosti kratkotrajnoj, od danas pa do sutra. Nikad dosta, nikad sretan, jer mu toga puno treba da propjeva,  uznemiren je pa se žali, ne uživa željan sreće, a uvijek mu baš to manjka. A sreća je kad si čovjek, kad si vjernik koji znade da dijeleći više imaš, da si  ovdje samo putnik, s mnogom braćom oko stola, što dobrotom nebo grade. Mi u tebi, ti u nama, trudeći se svednevice, da bi drugi, našom vjerom, prepoznali Tvoje lice. Čovjek želi vječan biti pa se liječi, pomlađuje, trag o sebi urezuje u kamenu, u knjigama, u pamćenju povijesnome. Uznemiren. Sve prolazi, sve nestaje u vremenu, i kad neće smrt mu dođe u pohode, pa umire u sjećanju, u ljudima, a Bog mu je davno umro. U vjeri su  ljudi mladi, godine se i ne broje. Starih ima u mladosti i mladića od godina srca mlada, duše mlade. Takvi znaju vječne tajne, po kojim se Ocu stiže, Tijelom tvojim pričešćeni svaki dan smo nebu bliže. Govoriš nam sad o putu i o sebi. Stvaraš tako ljude nove što olujnim morem plove, dok se zemlja nebom vrti, a nas vodiš do života, a od smrti. Sad smo s Tobom novo nebo, zemlja nova. Riječi Tvoje, zasijane, sada rastu sve do ploda, od susreta. Mala klica od dobrote, vjere, nade i ljepote sluti nebo i gledanje Tvoga  lica.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.