Strah Gospodnji koji je ubrojen među sedam darova Duha Svetoga je sinovski ili čisti strah. Zajedno s drugim darovima Duha Svetoga, Strah Gospodnji ne djeluje na ljudski način, već na anđeoski, ili bolje rečeno na Božji način.
Knjiga Sedam koraka do posvećenja, Kako probuditi darove Duha Svetoga u sebi ocrtava darove Duha Svetoga i “Božju volju u Kristovoj svećeničkoj molitvi: “Posveti ih u istini” (Ivan 17,17). ” Napisala su ih dvojica svećenika dominikanaca, Walter Farrell, i Dominic Hughes. Poglavlja te knjige vode čitatelje kroz sedam koraka koje katolici – i svi ljudi – trebaju provesti kako bi proveli vječnost na nebu. A svako poglavlje završava sažetkom kapitalnog teološkog djela Summa Theologica svetog Tome Akvinskog.
Darovi Duha Svetoga su uobičajena savršenstva snage duše, po kojima one postaju podložne kretanju Duha Svetoga, kao što se moralnim krjepostima pohlepne moći čine podložnima kretanju razuma.
Sedam koraka, ili milosti, uključuju sljedeće: Dar razumijevanja; Dar znanja; Dar mudrosti; Dar savjeta, Dar pobožnosti; Dar straha; i Dar hrabrosti. Svećenici duboko istražuju vezu između svake milosti kao načina da se živi pobožnim životom, da se dobro ophodi prema drugima, da se bude gorljiv katolik i da se liječi i čisti nečija duša.
Kao što prvo poglavlje, “Milost i darovi”, bilježi: “U kršćanskom životu na zemlji postoje dva korelativna elementa: očuvanje od zla i savršenstvo u dobru. Za oboje je Krist molio. ‘Oče sveti, čuvaj ih u imenu koje si mi dao’ (Iv 17,11) realan je zahtjev onoga koji zna što je u čovjeku. Molio je ‘ne da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla’ (Ivan 17,15), jer je znao da je usađeno zlo istočnog grijeha ostavilo trag na svima u njihovoj sklonosti zlu u ponosnom samopouzdanju i čulnom zadovoljstvu.”
Ljudi se vjerojatno mogu povezati sa svakim korakom na ovaj ili onaj način. Ali većina ljudi, bez obzira na njihovu vjeru, iskusila je strah u svom životu.
Otac Farrell dijeli strah u dvije različite kategorije: strah od materijalnog siromaštva i strah od duhovnog siromaštva. O prvome, otac piše: “Materijalno je siromaštvo, dakle, relativno jednostavno u složenom ljudskom svijetu. To je gorka pustoš, dosadan teret ili ushićeno odabrano oslobađanje” od svjetovnih dobara kao što su odjeća, novi automobili i sve sitnice koje si čovjek može priuštiti. Siromaštvo duha, s druge strane, “kretat će se od duhovne sirotinje degradacije do duhovnog bogatstva blaženstava… ovaj strah je Dar Duha Svetoga koji ide pod imenom Strah Gospodnji; navika koju je Bog ulio u dušu zajedno s posvećujućom milošću te teološkim i moralnim krjepostima.”
Otac je dodao daljnje opravdanje ovog posvećujućeg straha: “Zajedno s drugim darovima Duha Svetoga, Strah Gospodnji ne djeluje na ljudski način, već na anđeoski, ili bolje rečeno na Božji način.”
Sveti Toma Akvinski bavio se strahom razdvajajući ga u tri faze: „Tri straha se bave kaznom, ali na različite načine. Svjetovni, ili ljudski, strah bavi se kaznom koja odvraća ljude od Boga. Ropski i početni strah, s druge strane, bavi se kaznom kojom se ljudi privlače Bogu, a koju Bog nanosi ili prijeti. Strah od Boga koji je ubrojen među sedam darova Duha Svetoga je sinovski ili čisti strah. Darovi Duha Svetoga su uobičajena savršenstva snage duše, po kojima one postaju podložne kretanju Duha Svetoga, kao što se moralnim krjepostima pohlepne moći čine podložnima kretanju razuma.”
Posljednje poglavlje navedene knjige nosi naslov, “Darovi slave,” a sažima sve što bi čitatelj trebao naučiti o milostima koje je Bog udijelio čovječanstvu. Za one koji ignoriraju te milosti i teže svjetovnim užitcima, njihova budućnost bez Krista i vjere može biti mračna i nejasna. Autori knjige definiraju važnost življenja po i s milostima: „Rasti u milosti i nasljedovanju Krista trpljenjem, a ne napadanjem, mudrošću na Božjim putovima, a ne na onima svijeta, čuvajući čistoću uma u prisutnosti pogreške i zlobe, pomažući drugima kada su i sami gotovo bespomoćni, želeći pravdu kao čuvari svoje braće, plačući nad svijetom koji je toliko samozačaran, time što su jaki dovoljno da okrenu drugi obraz da spase dušu, time što su dovoljno bogati u Bogu da budu bezbrižni u svom brižljivom upravljanju – svime ovime kršćani trijumfiraju nad ljudskom prirodom i osvajaju svijet. Oni prakticiraju istinu u ljubavi, jer se u njima, po prisutnosti Duha Svetoga i njegovih darova, ispunila Kristova svećenička molitva: “Posveti ih u istini” (Ivan 17,17).