"Kada bismo se kao djeca ozlijedili i povrijedili, kome smo pohrlili? K majci. Kada je rana ljuto zapekla i krv potekla, tko je brisao naše suze? Kada smo bili bolesni, u groznici i mučnini, tko se brinuo za nas, tko je bdio nad nama? Majka. Od koga smo naučili prve molitvice i prvu ljubav prema Bogu? Od majke. O majci su spjevani stihovi, majci su posvećene umjetnine. Današnji čovjek, u svojemu središtu napuknut i natučen, u potrazi je za majkom i pravim majčinstvom", piše isusovac Niko Bilić, profesor na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Kada bismo se kao djeca ozlijedili i povrijedili, kome smo pohrlili? K majci. Kada je rana ljuto zapekla i krv potekla, tko je brisao naše suze? Kada smo bili bolesni, u groznici i mučnini, tko se brinuo za nas, tko je bdio nad nama? Majka. Od koga smo naučili prve molitvice i prvu ljubav prema Bogu? Od majke. O majci su spjevani stihovi, majci su posvećene umjetnine. Današnji čovjek, u svojemu središtu napuknut i natučen, u potrazi je za majkom i pravim majčinstvom.
Zahvaljujući Ispovijestima ili bolje Priznanjima koje je sv. Augustin napisao oko 400. godine, imamo uvid u život njegove majke Monike. Mlada se udala i u obitelji je, sporazumno, odgajala dva sina i kćer u kršćanskoj vjeri. Augustin, očito najdarovitiji i najproblematičniji, dug je niz godina zaokupljao njezinu osobitu pozornost. Bila je uz njega, stajala na njegovoj strani – premda on nije ispunjavao njezine životne nacrte, štoviše, svjesno se odvajao i udaljavao od nje. To je tajna ljudske slobode.
Augustin, očito najdarovitiji i najproblematičniji, dug je niz godina zaokupljao njezinu osobitu pozornost.
Znala je Monika da ni samu sebe ne može otkupiti, a kamoli drugoga čovjeka, koliko god bi to – majčinski – htjela. Po naravi je majka zainteresirana ne samo za životnu sreću nego i za vječni spas svojega djeteta. Koje li utjehe svim majkama da je sam Otkupitelj to preuzeo na sebe! Monika nije odustala ni onda kada ju je Augustin na prijevaru htio ostaviti u zavičaju, uputivši se u velegrad Rim, a ni onda kada je zbog njezine bliske povezanosti s Ambrozijem Augustin ostao rezerviran i na distanci.
Monika nije odustala ni onda kada ju je Augustin na prijevaru htio ostaviti u zavičaju, uputivši se u velegrad Rim, a ni onda kada je zbog njezine bliske povezanosti s Ambrozijem Augustin ostao rezerviran i na distanci.
Koliko god mi u hrvatskomu, kao i u drugim jezicima kažemo da “imamo djecu”, svaki roditelj zna da njegovo dijete nije imanje i nije predmet koji bi se mogao posjedovati. Ako ne prije, čim dođe u pubertet, to je sasvim jasno. Ipak, i iz psihologije i iz vlastitoga iskustva znamo da je čovjekov unutarnji život uvelike obilježen upravo majčinom dušom. Zapanjuje do koje mjere u načinu osjećanja i odlučivanja čovjeka srednjih godina može biti prisutna – mama!? Kao što otac oblikuje djetetov nastup pred svijetom i sposobnost za poduzimanje, tako majka oformljuje srž i dubinu osjećajnoga života. Monika je napokon doživjela da su njezine svednevne suze bile uslišane. Dovršila je majčinsku zadaću.
Monika je napokon doživjela da su njezine svednevne suze bile uslišane. Dovršila je majčinsku zadaću.
U novije se vrijeme, svjedoci smo, češće zbiva da građanski zakoni pokrenu raspru o majčinstvu i roditeljstvu. Izbija pritom na površinu pravo pitanje: što je s našom plodnošću. Nakon takve rasprave s još više zadovoljstva i poštovanja gledamo na one djevojke koje se s pažnjom spremaju na majčinstvo. Ta i bez stručnoga znanja jasno im je da su sva nedopuštena kemijska sredstva i svaki pokušaj pobačaja izravan napad na plodnost. Razaraju mogućnost rađanja. Skrb oko vlastite plodnosti kao i Duhom Božjim ispunjeno majčinsko srce nijedan ljudski zakon ne može osigurati. Kršćanska majka gleda na Blaženu Djevicu koja je u tišini nazaretske kućice bila čula božansku viziju, a onda su joj, nakon tridesetak godina, tijelo mrtvoga sina položili u majčinsko krilo.
Optužili su ga kao bogohulnika i osudili kao razbojnika. Kolika je bol u srcu majke!? Ali to nije kraj. Kao što je tjeskobno tri dana tragala za dvanaestogodišnjakom koji je ostao u hramu, tako će i opet nakon tri dana doživjeti posljednje, radosno iznenađenje.