Prije tri godine, da mi je netko predložio ulazak u samostan, uljudno bih se nasmijala i nastavila slijediti uredan mali plan koji sam si zacrtala za život: izlazila sa sjajnim momkom, radila na doktoratu i nastavljala karijeru. Pa ipak, evo me, samo nekoliko mjeseci od ulaska u samostan, piše Aleteia.

Tijekom ove tri godine moja su se razmišljanja o tom pitanju očito promijenila, jer mi je postupno postalo jasno da Bog ima planove koji nisu bili oni koje sam ja detaljno zacrtala. Brzo sam shvatila da nemam šanse pokušavajući učiniti drugačije.

U što sam se točno upustila?

Kad ljudi razmišljaju o vjerskom životu, često prvo misle na aktivni vjerski život. U školama, bolnicama i skloništima za beskućnike aktivne redovničke sestre daju svoj život u službi Boga i Crkve. Moram priznati, takav način života smatram privlačnim darivanjem sebe. Međutim, koliko god je život aktivne redovnice lijep, osjetila sam neporeciv poticaj prema skrivenom životu kontemplativne redovnice.

Osim pobožnog govora o skrivenoj svetosti, još nedavno nisam imala pojma o tome što redovnice zapravo rade. Život u samostanu za mene je bio misterij. Tako sam, poput pravog milenijalca, čitala bezbroj članaka, gledala previše YouTube videozapisa i pretraživala nebrojene samostanske web stranice kako bih prikupila što više podataka. Na moju nesreću, ubrzo sam otkrila da je jedini način na koji mogu napredovati u procesu razlučivanja zapravo kontaktiranje samostana. I tako, zadržala sam dah i kliknuo “pošalji” na upit e-pošte koji sam napisala časnoj majci u samostanu. Odgovorila je i zakazali smo telefonski poziv.

Sama pomisao da uđem kroz vrata samostana i ostanem tamo čitav život bila je zastrašujuća, ali…

Tijekom našeg razgovora, svaki detalj koji je podijelila o samostanskom životu potaknuo je u meni daljnji osjećaj da me Bog možda poziva slijediti poziv kontemplativne dominikanske redovnice. Ideja da prođem kroz vrata samostana i ostanem tamo do kraja života bila je zastrašujuća, ali osjećala sam da ne mogu učiniti ništa drugo nego nastaviti istraživati ​​ovaj poseban način života.

Prošlo ljeto provela sam mjesec dana s tim redovnicama,  doživljavajući život u samostanu. Mnogo je molitve. Ali ono što sam otkrila nije moje unaprijed stvoreno poimanje zastrtih, nepomičnih figura koje cijeli dan provode na koljenima u molitvi. Sestre su puno više od sjene iza rešetki. Svaki dan započinjao je u ranim jutarnjim satima zvukom zvona. Duboku tišinu prekinulo je izgovaranje psalma, što je prvi od sedam ura Božanskog Časoslova koje je izgovarala zajednica. Svakodnevnu rutinu oblikovalo je sudjelovanje u misnoj žrtvi, Božanskom Časoslovu i euharistijskom klanjanju.

Pa ipak, premda puno vremena provode u kapeli, saznala sam da život redovnice nije ograničen samo na formalnu molitvu; svako lice njezina života, veliko ili malo, postaje prinos Bogu. Čak su i svakodnevniji zadaci dana, poput kuhanja, čišćenja i uklanjanja korova po vrtu, postali prilika za posvećenje. Također sam usvojila neke pokorničke prakse zajednice, poput jedenja jednostavnih obroka i spavanja na tankom, uskom madracu. Svaki dan posvetila sam dva sata privatnoj molitvi, lectio divina ili duhovnom čitanju, a dodatnih sat vremena proučavanju Svetoga pisma i teologije, bitnom dijelu posebno dominikanskog poziva.

Ne mogu pretočiti u riječi sreću koju sam nakon cijelog dana osjećala, unatoč fizičkoj iscrpljenosti.

Ne mogu poreći da sam, nakon onoga što mi se činilo predugo u danu, bila potpuno iscrpljena. I nikad nisam bila sretnija. Iskreno, ne mogu to sasvim pretočiti u riječi. Iznad mene je zašto smatram da je toliko poželjno ostaviti sve što znam za tako jednostavan, strukturiran život. Sve što mogu reći je da sam bila očarana. Stoga sam zatražila ulazak u formaciju i bila prihvaćena kao postulantica s kontemplativnim dominikanskim redovnicama samostana Gospe od Milosti u sjevernom Guilfordu, Connecticut.

Unatoč svom entuzijazmu, ostalo je izazovno pitanje: Koliko god sam smatrala da je monaški život lijep i privlačan, kako bih uopće mogla živjeti na ovaj način? Kako ću ostati u istoj zgradi, s istom zajednicom i slijediti isti raspored do kraja života?

Bishop J. Mark Spalding blesses the eight sisters of the Dominican Sisters of St. Cecilia who made their perpetual profession of religious vows at the Cathedral of the Incarnation in Nashville, TN on Thursday, 25 July 2019. Bishop Spalding was the main celebrant at the Mass.

Odgovor? Milost. Samo milošću moći ću izvršiti težak prijelaz iz “života u svijetu” u “skriveni život” unutar zidina samostana. I istini za volju, još uvijek nisam sasvim sigurna što zapravo znači živjeti kontemplativnim životom. Po Božjoj milosti, nadam se da ću s vremenom naučiti ponešto o tome. Obavijestit ću vas o tome kad vas vidim na nebu.

Dakle, 22. srpnja 2021. – na blagdan svete Marije Magdalene – proći ću kroz vrata klauzure i započeti novi život. Zamijenit ću traperice i tenisice za obični plavi kratki pulover i kratki plavi veo. “odložit ću  starog čovjeka i obući novoga, po Bogu stvorena” (Ef 4, 22-24). Odjevena kao postulantica, ući ću u dvoranu, gdje ću pozdraviti svoje nove sestre dok u samostanu pjevaju Psalam 122: “Hajdemo radosni u dom Gospodnji!”

Tada ću ući u kapelu na molitvu Večernje i, klanjajući se pred našim Gospodinom, reći Mu spremno: “Moje je srce spremno, Bože; moje je srce spremno” (Psalam 57). U tom ću trenutku znati da sam počela odgovarati na poziv – poziv klauzure.