U ispravnom pogledu na siromahe, koji su trajno među nama, a onda i u konkretnim djelima kojima nećemo tek umiriti vlastitu savjest nekim milodarom, nego se i suprotstaviti „kulturi ravnodušnosti i nepravde kojom se ljudi često postavljaju prema siromasima“, može nam i treba pomoći i ovaj 5. svjetski dan siromaha koji nas poziva, kako to lijepo papa Franjo izražava na samom kraju svoje poruke, da dođemo u svom pristupu do toga da i mi „evanđeoski … s punom istinom (možemo) reći: i mi smo siromašni, jer ćemo (siromahe) samo tako moći zbiljski prepoznati i učiniti dijelom našega života i oruđem spasenja“, rekao je riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić u prigodnoj misli promišljajući nad nedjeljnim evanđeljem na društvenim mrežama.
[TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – 5. SVJETSKI DAN SIROMAHA, 2021.]
Dramatičnim slikama koje koristi da bi opisao kraj svijeta – koje su dio i našeg iskustva, osobito u ovom vremenu obilježenom pandemijom, a na našem području i potresima – Isus nam želi prenijeti dvije poruke. Prva je da svijet koji poznajemo i zemlja na kojoj živimo nisu vječni. Imaju svoj početak i imat će svoj kraj. Druga je da kraj ipak nije svršetak, nego prijelaz u drugo stanje postojanja. Sadašnje će nestati da bi započelo buduće. Nebeske sile će se pokrenuti, da bi se učvrstile nove, vječne. Ljudska povijest, koja nam je uz lijepe trenutke priuštila i toliko toga bolnoga – to bolno najčešće ostaje zapisano i čini našu ljudsku povijest – prijeći će u novo i pročišćeno stanje. I svima će biti ponuđeno Božje spasenje. I smrt će biti zauvijek svladana. Neće više biti bolesti i nesreće. Sve će biti preobraženo posredovanjem Isusa Krista koji će se vratiti u slavi i moći na kraju vremena.
I svima će biti ponuđeno Božje spasenje. I smrt će biti zauvijek svladana. Neće više biti bolesti i nesreće. Sve će biti preobraženo posredovanjem Isusa Krista koji će se vratiti u slavi i moći na kraju vremena.
Koliko god da ove poruke iz prošlosti, koja je i zbog njih povijest spasenja, naš pogled usmjeravaju prema budućnosti, one nam nisu upućene zbog prošlosti i budućnosti, nego zbog sadašnjosti. Isus nas poziva da svoju sadašnjost živimo kao ljudi vječnosti. U odgovoru na ovaj Isusov poziv da u sadašnjosti živimo kao ljudi vječnosti može nam pomoći 5. svjetski dan siromaha, koji se ove godine obilježava pod geslom: „Siromaha svagda imate uza se“ (Mk 14, 7). Ovo geslo, kojim je Isus odao priznanje jednoj nepoznatoj ženi koja je pomazujući njegovo tijelo za ukop podsjetila na prolaznost, upućuje na sadašnjost i na siromahe koji su uvijek s nama i koji se, jer ništa nemaju, ne mogu uzdati u prolazno i biti usmjereni na ono vječno.
U poruci za 5. svjetski dan siromaha koju možete pronaći ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/…/objavljena-poruka…/, papa Franjo podsjeća da Isus u gesti ove žene prepoznaje čini ljubavi koji mu je učinjen jer je „on sam siromah, najveći od svih siromaha, jer predstavlja svih njih zajedno“. I „upravo u ime siromašnih, usamljenih, marginaliziranih i diskriminiranih … prihvaća gestu te žene.“ Istovremeno, kaže on, i ova žena predstavlja siromahe, one kojima Isus, siromah, daje posebno mjesto i ulogu, a među tim siromasima se ističu osobito „žene, koje su tako često diskriminirane i kojima je teško doći do odgovornih položaja“, a koje su, „na stranicama Evanđelja … protagonistice u povijesti objave“, osobito u onim trenucima koji čine vrhunac „Kristova života: njegovu raspeću, smrti, ukopu i njegovu ukazanju kao Uskrslog“, a sve su to trenucima u kojima je Isus bio najsiromašniji i napušten od sviju osim njih, žena.
Ovim siromasi vrše službu evangelizacije „jer nam omogućuju da na uvijek nov način otkrivamo najizvornije crte Očeva lica.“
Polazeći od ovog uvodnog razmišljanja papa Franjo u svojoj poruci progovara o „neraskidivoj vezi između Isusa i siromaha i propovijedanja evanđelja“ ističući da je „lice Boga koje (Isus) objavljuje … lice Oca koji je na strani siromaha“ i da „siromaštvo nije plod zle kobi, nego konkretni znak (Božje) prisutnosti među nama. Ovim siromasi vrše službu evangelizacije „jer nam omogućuju da na uvijek nov način otkrivamo najizvornije crte Očeva lica.“ „Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim traženjima, ali također biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog preko njih želi podijeliti s nama.“ To je, zapravo, ista ona mudrost o kojoj progovara današnji evanđeoski ulomak govoreći nam o prolaznosti, ali i Božjoj ljubavi.
Papa ističe da „Isus ne samo da je na strani siromašnih, već s njima dijeli istu sudbinu“. „Siromašni su sakrament Krista, predstavljaju njegovu osobu i upućuju na nj.“ U ovom papa prepoznaje i snažnu poruku za nas, Isusove učenike svih vremena i naše sada imati „siromahe … uza se“, koje nas „ne smije dovesti do toga da se na to naviknemo tako da postanemo na to ravnodušni, već na s mora navesti na bezuvjetno dijeljenje“ prepoznajući da su nam „siromašni … braća i sestre s kojima se dijeli patnja kako bi se ublažilo njihovu nevolju i marginaliziranost, vratilo im izgubljeno dostojanstvo i zajamčilo potrebnu socijalnu uključenost.“ Nije ovo poziv na davanje milostinje siromasima, koja „je nešto što se čini s vremena na vrijeme“ i koja „riskira da zadovolji one koji daju i ponizi one koji primaju“, nego je to poziv na „dijeljenje“ koje „rađa bratstvo“ i koje je „trajno“, a koje „jača solidarnost i stvara nužne pretpostavke da bi se postigla pravda.“
Da bismo mogli dijeliti sa siromasima, a ne tek davati milostinju, potrebno nam je obraćenje koje uključuje promjenu pogleda na siromašne, ali i potrebu da i sami postanemo siromašni.
Da bismo mogli dijeliti sa siromasima, a ne tek davati milostinju, potrebno nam je obraćenje koje uključuje promjenu pogleda na siromašne, ali i potrebu da i sami postanemo siromašni. „Na siromašne se često gleda kao one koji su odvojeni od nas, kao na kategoriju koja zahtjeva posebnu dobrotvornu službu. Slijediti Isusa … znači promjenu mentaliteta, odnosno prihvaćanje izazova sudjelovanja i dijeljenja. Postati njegovi učenici znači odlučiti ne gomilati blago na zemlji koja pružaju iluziju sigurnosti u krhkoj i polaznoj stvarnosti“, o čemu nam je uostalom progovorilo i današnje evanđelje, kako bismo, „siromašni prolaznim bogatstvom, svjetovnom moći i ispraznom slavom“, mogli „darivati svoj život iz ljubavi“. Bez toga će nam „život … biti sav nekako rascjepkan, ali neučinkovit u preobrazbi svijeta“.
Preobrazba svijeta, koja je zadaća koja proizlazi iz Kristovog evanđelja, „poziva nas da posvećujemo posebnu brigu siromašnima i traži da prepoznamo … nove oblike siromaštva
Preobrazba svijeta, koja je zadaća koja proizlazi iz Kristovog evanđelja, „poziva nas da posvećujemo posebnu brigu siromašnima i traži da prepoznamo … nove oblike siromaštva. Među njima je i „nova pošast zbog koje se broj siromašnih povećao, a to je pandemija“ koja „i dalje kuca na vrata milijuna ljudi“ i koja „pa čak i kad sa sobom ne nosi patnju i smrt, …donosi siromaštvo“. „Briga za druge – kaže papa Franjo – nalaže nam da pronađemo primjerenija rješenja za borbu protiv virusa na globalnoj razini, ne vodeći se u tome plitkim interesima.“ Iako je ova poruka upućena prije svega farmaceutskoj industriji i onima kojima je više stalo do kapitala nego do čovjeka, a njih ima na svim razinama, ona se može razumjeti i kao poruka svima nama u ovom konkretnom trenutku povijesti kad nam je potrebno više poniznosti i ljubavi, a manje isticana sebe i svojih prava bez odgovornosti za opće dobro i svoju siromašnu braću i sestre. Da imamo pravo razumjeti ovu poruku i u ovom kontekstu, potvrđuje i sam papa Franjo koji se više puta izjasnio za cijepljenje pa i osobno uključio u kampanju. Papin poziv na cijepljenje, koji je možete pronaći ovdje i u video formatu, https://fratellanzaumana.wordpress.com/…/video-na…/, donosim u cijelosti: „Cijepiti se cjepivom koje kompetentne vlasti odobrile jest čin ljubavi. Pomoći da se većina ljudi cijepe je čin ljubavi. To je ljubav prema sebi, ljubav prema članovima obitelji, ljubav prema prijateljima, ljubav prema svim narodima. Ljubav je društvena i politička, ljubav je univerzalna, sposobna da transformira i poboljša svako društvo. Cijepljenje je jednostavan, ali dubok način za promicanje općeg dobra i za brigu jednih prema drugima, osobito prema najranjivijima. Molim Boga da svatko od nas dade svoj malo zrno pijeska, mali čin ljubavi. Mali čin ljubavi uvijek je velik. To su male geste za bolju budućnost. Neka vas Bog blagoslovi. Hvala.“
Ono što je pri tom važno znati je da „nitko nije tako siromašan da ne može dati nešto od sebe drugome i od njega zauzvrat primiti“.
U svojoj poruci za 5. svjetski dan siromašnih, koju iščitavam i iz koje izdvajam neke važne naglaske, papa Franjo podsjeća na potrebu da se u suvremenom društvu vrednuje „sposobnost sviju, tada da komplementarnost kompetencija i različitost uloga dovede do otkrivanja zajedničkog resursa sudjelovanja“, a što bi dovelo do toga da bi siromaštvo „bogatih“ moglo biti izliječeno bogatstvom „siromašnih“. Naravno i obrnuto. Ono što je pri tom važno znati je da „nitko nije tako siromašan da ne može dati nešto od sebe drugome i od njega zauzvrat primiti“. Ovo je zapravo pozi i na drugačiji pristup siromaštvu koji od nas traži da s poniznošću priznamo kako „smo često prave neznalice kad je riječ o siromasima“ o kojima govorimo „apstraktno“ svodeći ih na „statistike“ , a umjesto toga „siromaštvo bi, naprotiv, trebalo potaknuti kreativno planiranje projekata koji omogućuju veću učinkovitu slobodu kojom se svaka osoba može ostvariti u svome životu zahvaljujući vlastitim sposobnostima.“
U ispravnom pogledu na siromahe, koji su trajno među nama, a onda i u konkretnim djelima kojima nećemo tek umiriti vlastitu savjest nekim milodarom, nego se i suprotstaviti „kulturi ravnodušnosti i nepravde kojom se ljudi često postavljaju prema siromasima“, može nam i treba pomoći i ovaj 5. svjetski dan siromaha koji nas poziva, kako to lijepo papa Franjo izražava na samom kraju svoje poruke, da dođemo u svom pristupu do toga da i mi „evanđeoski … s punom istinom (možemo) reći: i mi smo siromašni, jer ćemo (siromahe) samo tako moći zbiljski prepoznati i učiniti dijelom našega života i oruđem spasenja.“