Pročitajte u nastavku u promišljanju vlč. Tomislava Šaguda koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Ako prošlotjedna blaženstva nisu bila dovoljno šokantna, Isus danas ide korak dalje: „Ljubite svoje neprijatelje, (…) tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi” (Lk 6,27.29). Je li to stvarna zapovijed, nedostižan ideal ili neka alegorija?

Ljubimo neprijatelje

Što znači ljubiti svoje neprijatelje? U Bibliji uvijek trebamo čitati cijele rečenice i cijele odlomke. Često je stil pisanja takav da imamo zaredom nekoliko misli ili rečenica koje jedna drugu objašnjavaju i nadopunjuju. To je i ovdje slučaj. Već u nastavku Isus objašnjava što znači ljubiti: „dobro činite svojim mrziteljima” (r. 27). Ljubiti nekoga znači činiti mu dobro. Ali što znači nekome činiti dobro? Odgovor nalazimo već u idućem retku: „blagoslivljajte” i „molite” (r. 28). Vidimo kako se pred nama stvara nešto kao misaoni lanac, gdje su sve rečenice međusobno povezane.

Što je onda ključno za tumačenje ovog odlomka? Bog je najveće dobro koje postoji. Najbolje što možemo učiniti za neku osobu jest to da je dovedemo Bogu. Dakle, trebamo učiniti sve što možemo da se oni koji nas mrze i proganjaju obrate i upoznaju Isusa. Ne tek zato da prestanu progoni (što je vrlo poželjno), nego zato što iskreno želimo njihovo konačno dobro: da imaju spasenje i vječni život, da dođu u nebesko kraljevstvo, gdje ćemo svi zajedno vječno slaviti Boga.

Čovjek nikada ne može biti naš neprijatelj: neprijatelj je uvijek grijeh, neprijatelj je uvijek đavao.

Ova Isusova zapovijed odudara ne samo od židovskog mentaliteta „oko za oko, zub za zub” (Izl 21,24) nego i od mentaliteta odvajanja, gdje se podrazumijeva da onoga tko čini zlo treba ukloniti, maknuti iz zajednice. Ali Isus nije došao isključivati, nego obraćati; on sve ljude poziva u svoje kraljevstvo. Kada bi Isus odlučio isključivati nedostojne, njegovo bi kraljevstvo bilo vrlo pusto, jer svi mi zbog svojih grijeha zaslužujemo osudu i smrt. Isus nas poziva da u svakom čovjeku, pa i u onome koji nam ozbiljno zagorčava život, kojega možda i mrzimo zbog velike boli koju nam ne prestaje nanositi, prepoznamo brata kojemu treba pokazati Božju ljubav. Čovjek nikada ne može biti naš neprijatelj: neprijatelj je uvijek grijeh, neprijatelj je uvijek đavao. Ako je netko postao plijen Sotone, tada se treba potruditi istrgnuti ga iz njegovih kandža, a ne gurati ga još dublje u ponor. Isus je prvi koji u svakom čovjeku, pa i u najokorjelijem grešniku, vidi brata koji je vrijedan njegove ljubavi i njegova života. To konkretno znači da u trenucima boli naše misli ne smije okupirati osveta, nego molitva i blagoslivljanje.

Uklonimo zapreke ljubavi

U nastavku Isus govori: „Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.” (Lk 6,29). Udarac po obrazu simbolizira poniženje. Ovo nije poziv da budemo naivni ili da pustimo svima da nas gaze kako se kome prohtije, nego upozorenje da ne dopustimo da išta osujeti našu misiju dovođenja dotične osobe Bogu, pa ni povrijeđena čast ili siromaštvo. Naprotiv, ako nas neprijatelj ponizi ili osiromaši, ako nam oduzima vrijeme i troši živce, nemojmo prestati moliti za njega i njegovo obraćenje, nego tada zapnimo još jače. Vremenite nam vrijednosti ne smiju biti važnije od spasenja nečije vječne duše. Isusu nisu bile važnije kada je radio na našemu spasenju.

Vremenite nam vrijednosti ne smiju biti važnije od spasenja nečije vječne duše. Isusu nisu bile važnije kada je radio na našemu spasenju.

Ima jedna zgoda sa sv. Majkom Terezom: u njezino je sirotište došlo neko dijete s kojim nijedna sestra nije mogla izaći na kraj jer se stalno deralo i tuklo svakoga tko bi mu se približio. Zato ga je sv. Tereza uzela u naručje i zagrlila, ne puštajući ga iz svog zagrljaja. Iako ju je dijete pljuvalo, tuklo i grizlo, držala ga je sve dok se nije potpuno iscrpilo i potom rasplakalo. Tada su pali svi obrambeni mehanizmi i to je dijete prvi put osjetilo ljubav. Mnoge osobe, kada se napokon otvore, nemaju više nikoga oko sebe da im iskaže ljubav, jer drugi nisu imali dovoljno ljubavi da s njima ostanu do kraja.

Ipak, ponekad ljubav zahtijeva uskraćivanje i kažnjavanje.

Ipak, ponekad ljubav zahtijeva uskraćivanje i kažnjavanje. Ako netko ima ovisnika u obitelji, čin ljubavi može biti i to da mu se uskrati hrana i da ga se izbaci na ulicu dok ne ode na liječenje. Možda ga upravo takav postupak ponuka da napravi prvi korak na putu spasenja i povratka Bogu. Bog je toliko ljubio svoga Izraela da je poslao Babilonce da mu razore državu, a narod pobiju i porobe. To je bio izraz Božje ljubavi: tek kada su dotaknuli dno, otvorile su im se oči. Teško je kada se roditelj ovisnika mora prema vlastitom djetetu tako tvrdo postaviti i povući crtu, ali ako je to jedini način da se njegovo dijete obrati, tada je to čin ljubavi. Svećenicima znaju doći uplakani roditelji i objašnjavati kako je sin ovisnik uništio cijelu obitelj, kako ne znaju više što učiniti, što moliti… U takvim teškim slučajevima obično kažem da se moraju postaviti: ili komuna ili ulica. „Ali velečasni, ja to ne mogu učiniti, ja sam majka!” – „Onda ne ljubiš dovoljno svoje dijete, jer nisi spremna sve učiniti da ono ozdravi.”

Zaključak

Nemojmo postavljati granice Božjoj ljubavi, sami određivati kako treba ljubiti i koga, već probajmo osluškivati Boga i čuti kome nas on šalje. Molimo za one koji nas progone, za naše neprijatelje, ne samo za to da prestanu nego i za to da se obrate: da se poput nas zaljube u Isusa i da dođu u nebo, gdje ćemo zajedno, pročišćeni, slaviti Boga i blaženi uživati u njegovoj prisutnosti.