Isusovi govori učenicima od Posljednje večere sve do Uzašašća često se nazivaju i Isusovom oporukom, posljednjim riječima ovdje na zemlji, kojima od cijelog svojeg nauka ističe ono najvažnije. Danas, na Šestu uskrsnu nedjelju, naviješten nam je dio Isusova oproštajnog govora s Posljednje večere. U njemu smo čuli ono najvažnije što nam Gospodin hoće staviti na srce. To je ljubav. Ona je srž Isusova propovijedanja. Stoga ljubav treba biti pravilo života nas Kristovih vjernika.

U prvom čitanju iz Djela apostolskih vidimo kako je sveti Petar upoznao tu Božju ljubav u susretu s poganima, kad je Bog na njih izlio Duha Svetoga i time pokazao da i njih ljubi isto kao i Židove. To je za vjernike Židove bilo veliko otkriće, kojemu se nisu ni u snu nadali. Petar nam ovim primjerom želi reći da Bog ljubi svakog čovjeka i želi da se svi ljudi spase. 

Ljubljeni Isusov učenik, sveti Ivan, u drugom čitanju razvija svoju i Isusovu misao o ljubavi. Kao da nam želi reći da svatko od nas nosi u sebi dvije mogućnosti: mogućnost ljubavi i mogućnost sebičnosti. Ivan nas upućuje na put ljubavi, jer „ljubav je od Boga“. Po ljubavi je čovjek sličan Bogu koji sve čini iz ljubavi. Najveću je ljubav Bog pokazao kad je poslao svoga Sina da svojom mukom i uskrsnućem spasi svijet. 

Po ljubavi je čovjek sličan Bogu koji sve čini iz ljubavi. Najveću je ljubav Bog pokazao kad je poslao svoga Sina da svojom mukom i uskrsnućem spasi svijet. 

Evanđelje nam naviješta ne samo zapovijed ljubavi, nego nam daje i glavne oznake ljubavi i uvjete da u njoj ustrajemo. Za nas vjernike, uzor i mjera ljubavi je sam Krist: mi moramo ljubiti onako kako je on nas ljubio. Ako želimo ustrajati u ljubavi, moramo se njega držati, kao loze trsa. Zato nam on govori: Ostanite u mojoj ljubavi. Bog je stvarajući svijet i čovjeka očitovao čovjeku svoju beskrajnu ljubav i tako čovjeka pozvao da u ljubavi nasljeduje svoga Stvoritelja. Nadalje, u djelu otkupljenja Bog ponovno svjedoči čovjeku svoju neizmjernu ljubav darom najvećeg bogatstva, darom vlastitog Sina za otkupljenje čovjeka i svijeta. 

Time Bog ponovno čovjeka upućuje na put ljubavi i daje mu sredstva kojima može postati novi čovjek, tj. čovjek ljubavi. Da bi Božje svjedočanstvo ljubavi bilo po mjeri čovjeka, Bog ga je očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, pravom čovjeku. U njemu svaki čovjek nalazi ljudski uzor ljubavi koji može nasljedovati. Zato Isus i veli u evanđelju: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Ljubav Krista-Čovjeka nije samo ljudska simpatija ili samo ljudska moć. Ona ima božanske korijene: Isus iz Nazareta bio je ispunjen Duhom Svetim i u snazi toga Duha „prošao je zemljom čineći dobro“. On je prvi – novi čovjek – u kojem prebiva i djeluje Bog po svome Duhu. I upravo to je slika svih ljudi, preporođenih svetim krstom: svi smo mi po krstu postali novi ljudi, na sliku Isusa Krista, primili smo dar Duha Svetoga, a time i snagu da možemo živjeti u ljubavi, kako nam pokazuje Krist i kako nas iznutra vodi i jača Duh Božji. Kad pogledamo dva tisućljeća kršćanske povijesti, možemo se uvjeriti da kršćanstvo usmjeruje svijet na obnovu čovjeka u ljubavi prema Bogu, prema čovjeku i prema prirodi. Kršćanin je čovjek koji svojim životom gradi civilizaciju ljubavi! 

Suvremenom su čovjeku danas puna usta ljubavi, no to nije ona ljubav koja ljubi do kraja, do križa. To nije ljubav koja se daruje i žrtvuje.

Suvremenom su čovjeku danas puna usta ljubavi, no to nije ona ljubav koja ljubi do kraja, do križa. To nije ljubav koja se daruje i žrtvuje. To nije ljubav koja boli, već ljubav koja godi, ljubav koja se svodi na tjelesni užitak, na ono što godi i ono što koristi. Zanimljivo, u isto vrijeme taj isti suvremeni, emancipirani i sebesvjesni čovjek, na vrhuncu razvoja znanosti, tehnike i svoje moći, u trenutku kad se pitamo gdje nam je kraj,  i ne znajući ustvari vapi za onom pravom i istinskom ljubavlju koja je Bog. Jedna od suvremenih zabluda jest upravo ta da mnogi misle kako je ljubav svojstvena čovjeku, kako ljubav i čovjek idu zajedno, kako ljubav ima svoj izvor u čovjeku. Pa se onda, tobože, trude i napinju proizvesti čisto antropološku, ljudsku ljubav. No, braćo i sestre, ljubav nema svoj korijen u čovjeku! Jedini izvor istinske i prave ljubavi jest samo Bog. A to onda znači da čovjek može ljubiti samo onoliko koliko je u Bogu. Može dati samo onoliko ljubavi koliko i primi. 

I, ne smijemo nipošto zaboraviti kako Kristov vjernik u svom zalaganju i ljubavi nije prepušten sam sebi, nego ga Bog za to osposobljava snagom svoga Svetoga Duha

Svoje kršćansko poslanje i život moći ćete, dakle, izvršiti samo ako svoju ljubav budete crpili u Bogu – drugim riječima, u Euharistiji, Svetom pismu, sakramentima, u služenju i darivanju drugima. Danas nam se nameće pitanje: Gdje je nama kao Isusovim učenicima mjesto u ovom današnjem svijetu? Odgovor bi trebao biti: Gdje god se ostvaruje ljubav prema čovjeku, prema zapostavljenim i tlačenim narodima i pojedincima. Gdje god se ljudi pozivaju na novi život u Kristu, to jest u ljubavi. Tu je mjesto Kristovih učenika, Kristovih vjernika. I, ne smijemo nipošto zaboraviti kako Kristov vjernik u svom zalaganju i ljubavi nije prepušten sam sebi, nego ga Bog za to osposobljava snagom svoga Svetoga Duha. Braćo i sestre, euharistijski susret ima upravo taj smisao. Blagujmo i danas Kruh Života kako bismo i mi mogli poput Isusa ljubiti do kraja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Petra Maskaljevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti ovdje.