Župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud na svojoj se web stranici osvrnuo na ulomak iz evanđelja koji slušamo na petu nedjelju kroz godinu.

Uvod

U evanđelju slušamo kako Isus govori Božju riječ stojeći u lađi na čijem je kormilu Petar. Od prvih stoljeća crkveni su oci u ovom prikazu vidjeli sliku Crkve i njezina djelovanja u svijetu.

Propovijed na jezeru

Ako se ikada ljeti nađete na brodu, pazite što govorite, jer iako imate dojam da ste na sigurnoj udaljenosti, lako se može dogoditi da ljudi na obali čuju sve što govorite. Zvuk daleko putuje kada nema nikakve prepreke pred sobom. Zato i Isus danas ulazi u lađu, da bi ga što više ljudi moglo čuti, jer je bila velika gužva (usp. Lk 5,1). No poslije vidimo da to nije bio jedini razlog. Isus nije opazio samo lađice nego i ribare, a posebice jednoga od njih – Šimuna – s kojim je imao velike planove. Nakon što je Isus završio svoje propovijedanje, obraća se Šimunu i govori nešto što djeluje izvan svake pameti: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” (Lk 5,4). Pokušajmo razmotriti što se ovdje događa.

Vjerujem da gotovo svi znamo da se riba lovi noću ili rano ujutro. Ne samo da je more mirnije nego je i riba u pravilu puno pliće i teže može vidjeti mrežu. Po danu se jednostavno ne lovi. Šimun je bio profesionalni ribar. To je bio njegov teško zarađeni kruh od kojega je živio. Saznajemo da je sa svojim kolegama cijelu noć proveo na pučini bez ikakvih rezultata. Nakon tolikog neuspjeha vjerojatno su svi bili tjelesno i duhovno iscrpljeni, pa su samo čekali da odu kući spavati i zaborave na cijeli taj dan. Ali tada dolazi neki propovjednik i traži od Šimuna da ga malo provoza lađom. Mislim da bi mu gotovo svatko u tom trenutku rekao: „Oprosti, ali imam stvarno loš dan; molim te, nađi nekog drugog.” No Petar je iz nekog razloga odlučio nadići svoj umor i odgovoriti na Isusovu molbu. Međutim, Isusovu „bezobrazluku” tu nije bio kraj: nakon što je završio svoje pouke, traži od Šimuna da se ponovno otisne i baci mreže.

Čudesan ulov

Ako je bilo jutro kada je Isus došao, sada, nakon njegovih nagovora, vjerojatno je već podne: sunce udara u glavu, Petar jedva drži oči otvorene, a jedan stolar koji vjerojatno nikada u životu nije bio na brodu, počinje dijeliti ribarske savjete. I to najgore moguće savjete… da se u pol bijela dana ide u ribolov! Kada nam netko krene pametovati o tome kako trebamo raditi svoj posao, najradije bismo ga bacili kroz prozor, a ako smo na brodu – u more. Ali Petar je i preko toga prešao i odlučio poslušati Isusov ludi savjet. Možda ga je očaralo njegovo propovijedanje; možda je Isus maloprije govorio o tome da Bog često djeluje suprotno ljudskoj logici. Ne znamo što je Petar mislio, ali znamo što je rekao: „Na tvoju riječ bacit ću mreže” (r. 5), odnosno: „Zbog Božje riječi, poslušat ću.”

Ono što je uslijedilo, bilo je čudo. Mimo svih zakona struke, logike i razuma ulovili su toliko riba da je lađa skoro potonula. Pitanje koje sada možemo postaviti glasi: Tko je ulovio ribu? Petar ili Isus? Petar je obavio sav posao: opremio brod, izvezao ga na pučinu, bacio mreže, izvukao ih iz vode… Isus je samo dao poticaj. No Petar priznaje da je ulov Isusov, a ne njegov. To se zove milost: Bog daje poticaj, mi obavimo sve drugo, ali je u konačnici Bog na djelu, a ne mi.

Današnje je evanđelje slika Crkve: to je lađa u kojoj se nalazi Isus, a njome upravlja Petar. Ljudi dolaze do nje da čuju Božju riječ – riječi koje Isus govori. Isus i dalje govori Petru kamo treba usmjeriti svoju lađu, gdje i kada treba baciti mreže, kako da što više ljudi uđe u tu lađu spasenja… Koliko god njegovi savjeti možda u nekom trenutku djeluju suludo, ako želi uspjeti, Crkva mora bespogovorno slušati Božje poticaje.

„Moj” čudesan ulov

Kada sam bio na trećoj godini bogoslovije, imao sam praksu u jednoj zagrebačkoj župi. Jednom sam prilikom trebao održati susret s mladima. Lijepo sam pripremio jednu temu koja je meni bila zanimljiva, održao sat, uspješno izlagao i na kraju upitao ima li kakvih pitanja. Jedna je djevojka podigla ruku, a ja sam bio presretan jer je to značilo da je slušala i da je zanima tema. Prozvao sam je, a ona je rekla: „Ispričajte nam o svome pozivu!” Koji udarac za moj ego! Iako sam već odavno bio umoran od stalnog prepričavanja iste priče, nekako sam prešao preko toga i natjerao se da preko volje još jednom sve ispričam.

Koji udarac za moj ego! Iako sam već odavno bio umoran od stalnog prepričavanja iste priče, nekako sam prešao preko toga i natjerao se da preko volje još jednom sve ispričam.

Prošla je ta večer, prošle su još dvije godine, a ja sam započeo petu godinu bogoslovije. Odjednom mi priđe jedan novi bogoslov, s prve godine: „Ej, bok, sjećaš li se ti mene?” Malo sam se zamislio, ali me on prekine: „Bio sam na susretima mladih kad si ti dolazio u moju župu.” – „Aha, da”, zaista sam ga se tada sjetio. On nastavi: „Onaj put kada si govorio o svome pozivu, mene je to potreslo. Nikada prije nisam razmišljao o pozivu, ali otad sam počeo stalno o tome razmišljati, i evo me ovdje sada.” Odmah sam se sjetio koliko sam nevoljko tada svjedočio, koliko mi je ego bio povrijeđen zato što sam se potrudio za taj susret, a nitko nije pokazivao interes za moj trud, nego su svi samo htjeli slušati sapunicu o mome životu… No na kraju sam, poput Petra, shvatio koliko je Bog velik. „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8).

Zaključak

Kako ta Božja milost uvijek dolazi kada se najmanje trudimo, kada je najmanje očekujemo, mimo svake ljudske logike i planiranja! Bog ponekad namjerno djeluje baš tamo gdje smo najslabiji i najgori, da ne bismo slučajno pomislili da su plodovi rezultat našega truda, a ne njegove milosti. Kada je Petar kleknuo pred Isusa i rekao mu da ide od njega, Isus nije odgovorio: „Ma ne, nisi ti toliko loš; bit ćeš ti dobar učenik jednoga dana…” Ne, naprotiv, on ga prihvaća takvog, grešnog kakav jest, i poziva ga u krug svojih učenika. Kao da mu kaže: “Baš mi takav trebaš!”

Kako ta Božja milost uvijek dolazi kada se najmanje trudimo, kada je najmanje očekujemo, mimo svake ljudske logike i planiranja!

Današnje evanđelje mogli bismo nazvati „Čudesan ulov”, ali ne zbog Petra koji je ulovio ribu, nego zbog Isusa koji je ulovio Petra. Čuda koja Bog po nama zna činiti često izgledaju kao da su na korist drugim ljudima, a zapravo su milosni dar i za nas. Po njima Bog i nama pokazuje koliko je čudesan, koliko nas voli i želi u svojoj blizini.