Današnja nas čitanja, dragi vjernici, vode promišljanju o kršćanskom življenju, koje proizlazi iz vjere u Krista Uskrsloga, i vjernosti poslanju koje je povjerio apostolima, a preko njih i svojoj Crkvi u budućnosti. Prošle smo nedjelje proslavili Nedjelju Dobroga Pastira, ujedno i Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Duboku povezanost s poslanjem Crkve, koje je uvijek bitno misijsko, možemo osjetiti i danas, na petu uskrsnu nedjelju, kad čujemo u prvom čitanju iz Djela apostolskih kako su Pavao i Barnaba bodrili i iznova učvršćivali prve kršćane. Podnosili su velike trudove kako bi svakom mjestu i narodu navijestili evanđelje. Važan dio bila u svjedočanstva o svemu što Bog svakodnevno čini i kako se proslavlja po apostolima. To je djelo Duha Božjega, koji je djelotvoran u Crkvi Božjoj. On čini da se stvarnost Kristova uskrsnuća očituje u svakodnevnim djelima kršćana. U toj je funkciji i odlomak iz Otkrivenja koji obnavlja svijest o viziji novog svijeta koji nastaje kao posljedica i po uzoru na Isusovo uskrsnuće. To, dakle, nije prazna priča i sveti pisac upravo to želi poručiti svojim adresatima kad opisuje novo nebo i novu zemlju. Novost je svijet pomiren s Bogom koji prebiva sa svojim narodom u punini, u svijetu lišenom zla, grijeha i patnje.

Božja stalna, ali strpljiva i djelotvorna prisutnost sve preobražava. I to upravo principom uskrsnuća. Staro biva preobraženo u novo. Nije li se ta logika očitovala već stvaranjem? Logika uskrsnuća zapravo je oduvijek prisutna, a Kristovo je uskrsnuće najuzvišeniji primjer Božjeg djelovanja. Tako, kad se rađa novi život, kad čovjek svakodnevno raste i sazrijeva, kad se događa promjena iz staroga u novo – naravno, i u svijetu prirode na razini znanosti – prisutan je božanski restaurator koji neumorno radi.

Korak dalje jest da se pitamo: A što s nama koji smo stvoreni na sliku i priliku Božju? Upravo smo svojim radom i napretkom, ustrajnim svakodnevnim trudom slični svojemu tvorcu. Ovu istinu definitivno možemo (i trebamo!) ucijepiti u svoju svakodnevicu. To će značiti da u današnje vrijeme obilježeno globalnom krizom, pandemijom, ratom, nestašicom, strahovima, patnjom, relativizacijom, gubitkom identiteta, itd., vjernik djeluje i živi po logici uskrsnuća. Ona je zapravo već sama po sebi tu. Jedino ju čovjek, jer mu je darovana sloboda, može ograničiti svojom tvrdoćom. Ako ćemo biti iskreni, zamijenimo tu učestalu riječ tvrdoća  pravim riječima: bezbožnost, zatupljenost, lijenost, nemar, nezahvalnost, zloba, zavist, škrtost (naravno, i kraljica oholost)… Sve ove (ne)kvalitete krase jedino čovjeka na ovoj zemlji. Dakle, usporavajući i odgađajući svakodnevna potencijalna uskrsnuća, ostajemo gladni i žedni, bez blagostanja i zdravlja, bez mira i radosti, itd. Najgore je što i drugi ispaštaju radi nas (dakako, i mi radi nekoga), i to tako već uspješno tisućama godina.

Nije li Isusovo uskrsnuće, kao doslovni prijelaz iz smrti u život, iznutra zahvatilo svijet kao kad lijek uđe u zaraženu krv. Ne uništavajući, nego samo liječeći ju. Uništena je, doduše, bolest i obnovljeno zdravlje, ali krv i dalje struji žilama sada zdravog čovjeka. Tako je svijet izliječen Isusovim uskrsnućem i opstaje i dalje. Kad god kršćanin svakodnevno živi kao nositelj takve snage, on zajedno s Bogom obogaćuje svijet: kad dakle ore, sije, održava, radi i stvara, kad kuha i peče, kad obrezuje voćke i  šprica vinograd, itd. – dopuštajući Bogu da čini jedno nevidljivo uskrsnuće pri čemu iz staroga nastaje novo – nema straha, svakome će biti dobro na zemlji. Kada ono izostane, onda stvari kreću naopako. Ako se pitamo o kakvoj snazi je zapravo riječ, Ivan nam u današnjem evanđelju daje najljepši i najtočniji odgovor: Ako budete imali ljubavi jedni za druge…

Dragi vjernici, znamo što nas Crkva uči: Bog je ljubav, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina (za nas)… Ako budete imali ljubavi – ako budete imali Boga u sebi i donosili ga i drugima svojim življenjem – to je preobrazba sve zemlje. Božja je ljubav sila koja preobražava, koja neprestano uskrisuje sve što dotakne. Neka naš život bude takva podrška blagostanju i spasenju svega svijeta.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.