Braćo: Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! (Kol 3, 12-15)

No, kako postići ljubav o kojoj govori Pavao u poslanici Kološanima, izazov je s kojim se svakodnevno susrećemo. Izazov je to s kojim se suočava i mlada obitelj Maje i Vlatka Tenšeka. U braku su osam godina, blagoslovljeni s petero djece, peto se tek treba roditi. Ususret blagdanu Svete obitelji razgovarali smo s majkom obitelji, Majom Tenšek. Kako su se pripremali za Božić, kako pronalaze vrijeme jedno za drugo, kako pobijediti sebičnost u braku i je li financijska sigurnost presudna za odluku o ulasku u brak, neke su od tema o kojima smo razgovarali.

Jesu li djeca radost ili žrtva?

Prvenstveno su radost. Postoje trenuci koji zahtijevaju određeno umiranje sebi, no ipak radost premašuje tu žrtvu. Ne volim kad ljudi kukaju oko djece. Smatram da je takav način izražavanja najčešće navika ili nešto što čujemo da drugi rade. Svaki uspjeh i postignuće u životu, nose određene napore ili žrtve.

Djeca su nam darovana na određeno vrijeme, imamo veliku odgovornost i moramo biti sretni što ih imamo.

Kako prenosite vjeru u Isusa Krista na svoju djecu?

Vjeru prenosimo praksom, tako što ju se trudimo živjeti. Plan za budućnost je napraviti jednom tjedno tematsku vjeronaučnu večer. Molitva s njima i za njih je velika pomoć za prenošenje vjere, vodimo iz na misu, govorimo o svim vjerskim i životnim temama.

Ujutro molimo molitvu na čast Majke Božje Lurdske, u podne molitvu Anđeo Gospodnji, a u tri sata krunicu Božjeg milosrđa. Prakticiramo molitvu prije i nakon jela. Upravo ti primjeri protkani kroz svakodnevicu, hrane i poučavaju nas kao obitelj.

Priprema obitelji za Božić

Mi smo mlada obitelj i Bogu sam zahvalna što smo prvih nekoliko Božića putovali u Vitez u BiH. Kad nam se rodilo treće dijete, odlučili smo da djeca počnu pamtiti “naš” Božić, a ne Božić uz koji vežu baku, putovanje, snijeg i Vitez.

Donijela sam odluku: “trudit ću se biti smirena mama.”

U pripremi za došašće napravili smo adventski kalendar. Djeci je to bila odlična zabava pa su svakodnevno pomicala figurice na čičak po kalendaru. Muž je rano ujutro sa sinom išao na zornicu, a ja sam misu pratila preko HKR-a.

Stavili smo naglaske na stvari koje su važne za obitelj, njezin rast bez opterećenja.

Neke stvari jednostavno ne stignem, zato je važno da prvo napravim one stvari koje su najvažnije za obitelj. Radujemo se i pripremi torte za slavljenika, za Isusa.

Na badnjak smo pravili jaslice i kitili bor u pripremi za polnoćku. Na božićno jutro djeca su se veselila sitnicama koje im je Isus ostavio pod borom. Prijepodne je prošlo u zajedništvu, igri i smijehu. Otišli smo na svetu misu pa zajednički ručali.

Poslijepodne smo proveli u razgovoru s djecom kako nam je župnik  savjetovao : “pričali smo im kako smo  provodili Božić u našem djetinjstvu.”

Kako pronalazite vrijeme za sebe i supružnika?

O toj temi smo počeli razgovarati i prije braka, a razgovor i učenje smo nastavili u braku. Pronaći vremena samo za nas dvoje u praksi je jako teško uz malu djecu.
Teorija nam je jasna:

“Ali kad si umoran i odeš uspavati dijete i zaspeš s njim, imaš osjećaj kao da si pogazio riječ danu supružniku.”

Želim reći da su to stvari koje uz trud i želju s vremenom dolaze na svoje. Nama lijep primjer je da smo nakon osam godina braka uspjeli otići na bračni vikend. Cijeli vikend za nas dvoje, prije sljedećeg poroda koji očekujemo kroz nekoliko mjeseci.

Naglasak stavljam na poštivanje, na davanje važnosti mužu u trenucima kad je to moguće. To činim tako da prvo njega pozdravim kad dođem doma i obrnuto, dajem mu na važnosti pred djecom.

Kako pobijediti sebičnost u braku?

Sve moje vrijeme kojim raspolažem je ujedno i vrijeme za mene. Kad kuham, kad zajedno jedemo, kad razgovaramo, to je sve vrijeme za mene. Veliko mi je iznenađenje bilo kad sam otkrila koliko se sebičnosti krije u meni i mojem mužu.

Jedini put je u iskrenom umiranju sebi iz dana u dan. Pogled mora biti usmjeren prema Isusu, biti sluga beskorisni i učiniti koliko možemo. Na početku braka uvijek bih vagala koliko sam dala, koliko ću primiti. Ta računica ne može stvoriti sretnu obitelj, i to sam morala odbaciti. Potreban je optimističan pogled prema svemu, ne vršiti usporedbu s drugima, uvijek pobjeđivati sebe a ne druge.

Prije braka sam slušala mnoga svjedočanstva, o najboljim muževima i savršenim obiteljima. Kad smo započeli bračni život, pomislila sam da svi ti ljudi lažu ili ne stignu u pola sata svjedočanstva doći do problematičnih stvari.

Sada znam da su problemi i poteškoće nešto čega se ne treba sramiti, nešto od čega ne treba bježati, nešto što je sastavni dio braka. Naše grube strane se s vremenom izglađuju i dobivaju na ljepoti zahvaljujući zajedničkom trudu i strpljenju supružnika. Zajedno postajemo bolje i ljepše osobe.

Trebaju li se mladi današnjice ohrabriti za brak ili gledati na financijsku sigurnost?

Nedavno mi je jedna mudra baka rekla:

” Nemoj dijeliti savjete. Ono što možeš dijeliti jest primjer ili svjedočanstvo.”

Na primjeru svoje obitelji mogu reći da je brak lijep, da je obiteljski život zanimljiv i uzbudljiv.
Mišljenja sam da se isplati “riskirati” jer nasuprot vjeri nije nevjera nego strah.

Ne možemo znati kakve su sve ljepote i dubine ispred nas, ali uz Božju pomoć nismo nikad sami. Kao muž i žena se redovito smijemo, radujemo i naglašavamo lijepe stvari koje donosi brak.