Zacijelo su ovi božićni dani kršćanima najljepši i najdraži. Sve je ispunjeno svečarskim raspoloženjem, sve svijetli i blješti. No kršćanin se ne smije zadržati na površini koliko god ona lijepa bila. Božja riječ želi dublje u našu nutrinu, tamo gdje se odvija susret čovjeka i njegova Boga. Božić nam lako može dati do znanja koliko je mentalitet ovoga svijeta daleko od mentaliteta Božjeg svijeta, njegova kraljevstva. Svijet u kojem živimo pridaje veliki značaj površnosti, vanjštini. Važno je lijepo izgledati, a betlehemski događaj nije izgledao baš nimalo lijepo niti romantično.

Tvrtke koje žele steći poslovni ugled pokazuju svoju financijsku moć gradnjom glamuroznih građevina od kojih zastaje dah , a betlehemska štala nije izgledala nimalo glamurozno. Ljudi od ovoga svijeta žele se okružiti bogatima, poznatima, moćnima, manekenkama, a Isusovo društvo u Betlehemu bili su ljudi s ruba društva, seljaci i pastiri. Bogati žele živjeti u luksuznim kućama i penthausima, a Isusov betlehemski smještaj nije bio nimalo luksuzan. Sve betlehemsko odudara od realnosti ovoga svijeta iako se mi silno trudimo da od Božića napravimo megaromantiku. Ljepše je možda tako, lakše se uljuljati u sladunjavost, nego zaroniti u dubinu svoga srca.

Evanđelje nam kaže da je „Riječ tijelom postala“ da bi nam podala „moć da postanemo djeca Božja“. Iako se često čuje, pa i iz usta visokih crkvenih dostojanstvenika, da su svi ljudi Božja djeca, ipak ovdje Ivan misli na one koji su preporođeni vodom i Duhom Svetim, na „kristovce“ (što i znači riječ ‘kršćanin’ – christianus). Zadobismo po krštenju moć da budemo više od površnosti i vanjštine, više od prolaznosti i smrtnosti, čemu neće izbjeći ni sav glamur i luksuz ovoga svijeta. Nastanila se Riječ među nama da bismo se mi mogli nastaniti kod njega, jer Riječ reče: „Doći ću po vas da vas uzmem k sebi da budete tamo gdje sam ja.“

Nikad dovoljno govora o našem kršćanskom dostojanstvu djece Božje koje je dar i čast, ali i poziv i odgovornost. Nije nam dana da bismo se oholili svojim izabranjem, već da bismo postali ovom svijetu svjetlost dobrote, ljubavi, vjere i pouzdanja u Boga

Stoga nikad dovoljno govora o našem kršćanskom dostojanstvu djece Božje koje je dar i čast, ali i poziv i odgovornost. Nije nam dana da bismo se oholili svojim izabranjem, pogotovo ne da bismo se izdizali iznad drugih kako to čine djeca ovoga svijeta. Dana nam je da bismo, prosvijetljeni „Svjetlošću koja je došla na svijet“, postali ovom svijetu svjetlost dobrote, ljubavi, vjere i pouzdanja u Boga. Da, „vjerovati u njegovo ime“ znači prihvatiti ne neki nauk ili ideologiju, nego osobu Isusa Krista, sa svime što je bio i što jest. Staviti se na njegovu stranu, izabrati njegov put kao svoj, položiti svoju nadu u njegove ruke. Slušati ga i slijediti bez obzira na cijenu! Takav stav dovodi do „poznavanja Boga“.

„Boga nitko nikada ne vidje“, ali Jedinorođenac nam ga je objavio, po njemu se Otac približio nama i mi njemu, po njemu su nam otvorena vrata Očeva doma. Obznanjujući nam Oca, Isus nam objavljuje i istinu o nama samima, otkriva nam da smo ljubljeni i voljeni, Bogu dragocjeni, u vječnost pozvani. Da, ne možemo slaviti otajstvo Kristova rođenja, a da ne govorimo o uskrsnuću jer ono prosijava iz svakog kršćanskog blagdana, u njemu on ima svoj smisao.

Dok stojimo svih ovih dana pred drvenim betlehemskim jaslicama, u duši nam se budi divljenje: Božja „ekonomija spasenja“ po drvetu! Od drveta u Edenu gdje smo izigrali Božju ljubav, preko drveta betlehemskih jaslica gdje smo ugledali zvijezdu spasenja, do drveta križa na kojem je Božja ljubav zasjala u svoj svojoj božanskoj ljepoti i veličini i postala put k uskrsnuću. Zato s pravom Crkva kliče božićnom radošću, kliče jer je oslobođena svake površnosti, izvanjskosti, svake trajne prolaznosti i smrtnosti i pozvana u sjaj Očeva nebeskog doma.

Božić nam želi reći koliko smo Bogu vrijedni i važni, koliko smo ljubljeni ne po tome kako smo izgledali, koliko smo postigli i zaradili, nego po tome što smo po utjelovljenoj Riječi zadobili moć da postanemo i ostanemo djeca Božja

Svaki iskreni kršćanin u ovim božićnim blagdanima osjeća zahvalnost jer je dijete Božje po „Riječi koja je tijelom postala“ i jer je prosvijetljen istinom „Svjetlosti koja je došla na svijet“. Velike su to stvari, koje ovaj svijet ne vidi i ne cijeni. Božić nam želi reći koliko smo Bogu vrijedni i važni, koliko smo ljubljeni ne po tome kako smo izgledali, koliko smo postigli i zaradili, nego po tome što smo po utjelovljenoj Riječi zadobili moć da postanemo i ostanemo djeca Božja. Božić je početak povratka izgubljenog čovjeka u raj jer „rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek“. Stoga su božićni blagdani ne samo slavlje početka našeg spasenja koje prepoznajemo u Spasiteljevom rođenju, nego krsno i uskrsno slavlje, blagdan našeg povratka u kuću Očevu jer otkad je Bog postao čovjekom i čovjek je postao nešto veliko. Kad je Bog postao čovjekom, čovjeku je vraćena šansa da dosegne „mjeru uzrasta punine Kristove“, da osjeti i doživi radost vječnosti kojoj je božićno slavlje tek predokus i najava.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.