Nikad nisam volio te novogodišnje odluke kao ni post u određene dane kao ni zavjete, obećanja. Jer sam slab. Razočaram se u sebe, u poraz. Frustrira me nešto odlučiti. Osobito kada jako želim i kad je veliko. Jer me strah rezultata. Opet, ako nemam želje ni volje mijenjati se, željeti biti bolji, ako niti ne griješim – znači da niti ne pokušavam. A to znači biti istinski mrtav. Predati se bez borbe, biti kukavica, reprezentativac beznađa, građanin ničega. Našao sam tisuću razloga ignorirati novogodišnje odluke i sve slične jer kao svaki dan je prilika ali jedan dan treba biti početak, ipak.

Čitam kako talijanska mističarka Gemma Galgani odlučuje jedne nove godine započeti nov život, život bliži Bogu. Čitam i želim isto, ali ne znam kako jer svaki plan nekako izblijedi pod teretom mnogočega, najviše slabosti i manjka ljubavi koja daje odlučnost. Kaže Gemma tada da se prepušta Bogu. Posve. Evo, Bože, želim isto. Nemam plana niti konkretnih odluka osim da me Ti vodiš iz dana u dan. I da mi tvoj Duh bude inspiracija za danas, za sutra, za uvijek. Iznenadi me ujutro, u podne, navečer. Probudi me. Pozovi me bliže sebi. Po ljudima, dobrima i manje dobrima. Koji te vole i koji još ne znaju da te vole i da ti njih jako voliš.

Želim, ne obećavam već želim svaki dan započeti i završiti posljednjim riječima tvoga pape Benedikta XVI “Isuse, volim te”. Jer, sve je ustvari radi toga, zar ne? I Tebi veliki Bože vjerujem da je dovoljno. Da te mali stvor zavoli. Barem malo kao ti njega. Da barem malo, poput daleke zvijezde odsijavamo svjetlo Sunca, Tebe. Da se volimo. To nama treba, ne Tebi ali ti je drago. Jako. Priznaj! Volim te! Silno te volim.