Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj ustavotvorni Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika komu je Zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao je biti na udaljenosti od drugih, skupina ili pojedinaca, jedan dobačaj kamena, a ako bi se slučajno približavao kojemu naseljenu mjestu, morao je biti u dronjcima, raščupanih kosa i brade, nositi čegrtaljke i izvikivati da bi ga svatko mogao čuti: “Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik točno očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika ispružajući u smjeru njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. Naime, sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, dotle on ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u hramskom bogoštovlju niti se smije integrirati u društvo.

Da pak Isusu nije stalo do takvih propisa, vidimo jednako iz druge scene kad ga rimski stotnik moli da mu izliječi momka. “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svojeg Zakona”. Vjerojatno je očekivao da će mu Isus reći kako bi bilo poželjno da iznese momka na put kao što to čine i drugi, da ga se dotakne te da ozdravi. Međutim, Isus mu veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom.

Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i suradnje s okupacijskom silom. Možda se pokušava riješiti svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas i prihvaćenost pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Dolaskom Isusovim u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka!

Što možemo zaključiti iz tih Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa bitna je u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije ponizio, dodirnuo onoga bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije svratio Zakeju. Po židovskom Zakonu sasvim normalan postupak i stav prezira prema takvim tipovima. Međutim, u dušama tih ljudi dalje bi se rušio svijet, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, sve bi otišlo uzalud. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi.

U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nebitan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora na sebi iskusiti kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli, skinuti nevolju ove pandemije i izolacije s naših leđa i sudbina? Sve su to legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitativnom pomoći, materijalnim zbrinjavanjem. Potrebno je uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz izolacije i vegetiranja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudimo: U ime Isusa Krista ustani i hodaj” (Dj 3,6). Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

Čovječe, podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist?

Ti čovječe i prosjače pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić pa mislimo kako smo učinili sve što smo mogli ili morali. Ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se gura ili prenosi s mjesta na mjesto, koja se premješta, nego si osoba kao i mi koja treba koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će i tebe i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak treba više u ovakvim prilikama?