Vjera u utjelovljenoga Boga očituje se i u tome koliko smo srcem bliski Božjim dolascima, a to ponajprije znači bliski stvarnosti da smo željeni, ljubljeni, da Bog za nama i čezne i traži nas. Jer, “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca…” On ga je dao, darovao, poslao – da se svijet po njemu spasi. Ovu istinu naše vjere o dolasku Gospodnjem često je lako prihvatiti u dimenziji jednom dogođenoga. Ona je, međutim, višestrukost, višeputnost, odnosno trajnost Božje inicijative prema čovjeku. Ali, ono nešto u nama često to teško priznaje. Mi želimo biti prvi, oni koji najbolje znaju i “pretječu” Boga u traženju. Želimo biti samostalni, samobitni u svojim inicijativama usmjerenim Bogu: u dobrim djelima, molitavama, hodočašćima, pobožnim mislima, riječima, poticajima… U svemu onome što mi smatramo da bi spadalo u valutu određenog “kupovanja” Božje blizine ili dolaska. 

Pa kakav bi onda bio taj bog? Pomalo i nepomičan. Iako svemoćan, smješten je, fiksiran, u svojim prostorima u koje mi moramo doći i dolazimo kad god smo u potrebi. Nipošto to nije Bog Isusa Krista! Iz ove perspektive, čini se da je pozicija samostalnog protagonista i inicijatora, koji radom i trudom sve zaslužuje, uvijek puno lakša od pozicije primatelja. U tom pogledu, božićna vjera usmjerava na korjenito drugačije. O Božiću, u sjaju zvijezde, promatramo nedjelatno Dijete. I premda Djetetu dolaze pastiri i mudraci, ono je u svojoj nezaštićenosti i nemoći isključivo Božji dolazak čovjeku. Poniznost pogoditelja to spoznaje. Uz to, Božjemu rođenju prethodi i vrhunska svečanost njegova samoponištenja kada je Bog iskoračio tražeći čovjeka i susreo ga u Marijinu “da”, u njezinu bezuvjetnu primanju i potpunoj otvorenosti. Marija je time postala naša prva učiteljica božićne vjere: da bi nam Gospodin došao – doista ne moramo ni puno, čak ni išta učiniti. Izuzev… znati tko smo, u poniznoj otvorenosti prema pohodu Božjem.

S druge strane, dolasci Gospodnji – njegovo traženje čovjeka – u slijedu već navedenoga znače i još nešto: Čovjek Boga ne bi tražio, da ga Bog već nije našao. Misli su ovo Blaisea Pascala koji je želio istaknuti da je poticaj dolaska uvijek samo Božji, a poniznost čovjekova prepoznaje da jest to tako. Takav stav otvara vrata susretu Stvoritelja i njegova ljubljenog Stvorenja i tada se događaju dolasci… Zato nas upravo o Božiću prožima baš ta Božja tragalačka ljubav. Ona koja se prigiba nad čovjeka da bi tom poniznošću posvetila svaki djelić čovjekova života i ukazala mu da je već pronađen. Bog je u čovjeku! Bog je u čovjekovu srcu! “Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”, reći će veliki Augustin. Božić nas poziva na produbljenu svijest baš o takvoj realnosti Božjega svijeta, božićnog otajstva, božićne vjere: Božji smo ljubljeni, oni kojima se Stvoritelj svega svijeta bespridržajno dariva. A Boji je dar i naš sveti nemir srca, otvorenost, te poniznost primanja Njegove nazočnosti koja donosi mir, smisao.