Svetkovina Bogojavljenja ima veliko značenje još od prvih stoljeća kršćanstva, te je usko vezana uz svetkovinu Božića kad slavimo rođenje Sina Božjega. Isus iz Betlehema, u kojem Crkva prepoznaje Sina Božjega, rođen je kako bi objavio Boga i njegovo spasenje za čitav ljudski rod, za cijeli svijet. Isus iz Betlehema za nas je kršćane punina Božje objave, koja je započela sa židovskim narodom, a svoj vrhunac ima upravo u Isusu iz Betlehema. U njemu prepoznajemo upravo onog Mesiju, tj. Krista kojega su Židovi tako željno iščekivali, ali ga u Isusu nisu prepoznali. Kršćanstvo pak u novorođenom Djetetu iz Betlehema prepoznaje Krista, Mesiju, Kralja, Spasitelja i Otkupitelja za čitav svijet; u njemu se Bog objavljuje kao onaj „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve“ (1Tim 2,4-6). U Isusu iz Betlehema, dakle, prepoznajemo Boga koji svoje spasenje želi objaviti svakom čovjeku: i Židovima kao izabranom narodu Božjem, ali i poganima, tj. svim ljudima i svakom narodu na zemlji koji su pozvani u novi narod Božji, u Crkvu. To je bit svetkovine Bogojavljenja. Kako nam i sveti Pavao govori u današnjem drugom čitanju: otajstvo je Božje sada u Duhu objavljeno da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.

Bog se otkriva svim narodima kao ljubav, milosrđe, svjetlo i spasenje koje želi dotaknuti svakog čovjeka.

Mudraci iz današnjeg evanđelja upravo su predstavnici svih naroda svijeta kojima Bog želi obznaniti otajstvo spasenja. Bog se otkriva svim narodima kao ljubav, milosrđe, svjetlo i spasenje koje želi dotaknuti svakog čovjeka. Bog se otkriva kao svjetlo na koje ukazuje zvijezda; svjetlo na putu i smisao života kojemu treba težiti, kao što je pokazao mudracima s Istoka. Prva je Crkva to prepoznala, a kao dokaz da se Bog htio objaviti svim ljudima naviještali su upravo dolazak trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu. Kako se širio naviještaj Radosne vijesti, svima je postajalo jasno da se Boga ne može prihvatiti na proizvoljan način niti njegovo milosrđe ograničiti shodno našim ljudskim mjerilima. Postalo je također jasno kako za prepoznati Boga nije dovoljno tek tradicijski pripadati njegovu narodu, kao što je bio slučaj sa Židovima. Iako su poznavali Zakon, pisma i proroke, srce im je ostalo zatvoreno da u djetetu Isusu prepoznaju Mesiju, tj. Krista kojeg su tako silno iščekivali. Bog je Otac svih ljudi, ali ga pronalaze samo oni koji ga traže u spremnosti i jednostavnosti srca, što vrijedi i za sinove Abrahamove i za narod pogana. 

Svetkovina Bogojavljenja, kao i primjer triju mudraca, i danas nas želi podsjetiti da je za prepoznati Boga u svom životu, uz Božju objavu koja i danas sjaji, nužno imati otvoreno i jednostavno srce.

Svetkovina Bogojavljenja, kao i primjer triju mudraca, i danas nas želi podsjetiti da je za prepoznati Boga u svom životu, uz Božju objavu koja i danas sjaji, nužno imati otvoreno i jednostavno srce. Bog se i danas javlja i objavljuje, njegova objava i danas govori i odsijeva u Crkvi, u liturgiji, u Pismu, u tradiciji Crkve, u svjedočanstvu svetaca, u konačnici, u dubinama ljudske duše i srca gdje Božji duh govori i javlja se svakom čovjeku. Dakako, to Bog nikada ne čini na silu niti automatizmom, nego ukoliko čovjek živi u trajnoj budnosti i osjetljivosti za Božji glas i Božje poticaje. Božja objava i danas odzvanja za one koji ju žele čuti i prepoznati. Nema li te temeljne poniznosti i otvorenosti srca, čovjek i kršćanin današnjice može proći kao i farizeji, pismoznanci i Židovi u Isusovo vrijeme: pored zdravih očiju i ušiju, uz sve teološko znanje, moguće je ne prepoznati Krista u vlastitoj tradiciji, na pragu vlastitih domova i srdaca. Moguće je i biti vjernik, pa i svećenik tijelom, a dušom i srcem biti daleko od Boga. Valja nam stoga imati trajno otvoreno i osjetljivo srce za Boga i za njegove poticaje. Osobito u ovom našem vremenu kad toliko toga prijeti da zaguši našu osjetljivost za Boga i za njegovu objavu i javljanje. Buka suvremenog svijeta, sve izraženiji aktivizam, diktat učinkovitosti i uspjeha, neprestana jurnjava i obveze, kao i buka i sjaj bezbrojnih ekrana kojima smo okruženi, ali i moguća tvrdoća i oholost srca, mogu nam biti zapreka da postanemo osjetljiviji na Božja javljanja u vlastitoj nutrini, ali i u životu Crkve, liturgije, sakramenata. Jer Bog se javlja u tišini, u skrovitosti, u neznatnosti. Oholima se protivi, a poniznima daruje milost. Upravo kao što se rodio i javio u Betlehemu, u dubokoj tišini noći, u jednostavnosti i poniznosti, daleko od sjaja, buke i galame tadašnjeg svijeta. 

Boga i danas pronalaze jednostavni, skromni ljudi, otvorena srca i osjetljivi na Božje poticaje. Ljudi sposobni za šutnju i tišinu pred bukom svijeta, jednostavna i ponizna srca pred Bogom. Ljudi koji euharistiju i Pismo ne doživljavaju tek kao puki obred i dio tradicije, već mjesto žive prisutnosti samoga Boga. Ljudi koji su u sebi sačuvali sposobnost divljenja i klanjanja, upravo kao i trojica mudraca, kojima ni fizička udaljenost niti pripadnost poganskim narodima nisu bile prepreke da pronađu i otkriju Boga koji se javlja svim ljudima i čija je objava spasenje za sve ljude. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.