„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Nedavno sam se još jednom podsjetila da često ne uzimamo Boga ozbiljno. Podijelit ću s vama jednu svoju priču…
Nedavno sam bila na nekim liječničkim pretragama i dobila jasnu uputu kako ne smijem nositi ništa teško. A to mojem „teeeeškom karakteru“ prilično teško pada.
Jer ja stalno nešto nosim, prenosim, vučem… i to mi je toliko normalno da uopće ne doživljavam kao napor. Ali sada učim, i treniram poslušnost. Stvarno se trudim paziti i stati kad treba.
Tako sam prije nekog vremena imala dogovor s jednom obitelji kojoj pomažemo i trebali su doći po namirnice.
Otišla sam u crkvu u 8 ujutro i, naravno, u mojoj glavi već je bio razrađen cijeli plan… Kako ću dio po dio pripremiti namirnice, kako ću ih spustiti dolje do stepenica, kako ću nositi namirnicu po namirnicu pa sve staviti u vrećice… tako da ništa teško ne nosim odjednom. Oni će doći, uzeti vrećice i odnijeti. Sve će biti kako treba.
Međutim, kad sam došla – dočekalo me iznenađenje!
Dolje kod stepenica već su stajale dvije pune vrećice namirnica. Fino složene, spremne, čekaju.
Netko je ranije donio donaciju i pripremio sve točno onako kako je trebalo.
Sve što je bilo pripremljeno – baš to je i trebalo toj obitelji.
I tu sam zastala. Imala sam izbor…
Mogla sam zanemariti uputu liječnika i tvrdoglavo napraviti kao što sam navikla…
Mogla sam zadatak prebaciti na koga drugoga i opravdati se kako ne mogu ništa napraviti jer ne smijem nositi ništa teško.
Mogla sam – što i jesam – potruditi se malo više i smisliti način kako napraviti što je potrebno, ali opet poštivati uputu liječnika i biti odgovorna prema sebi i zdravlju.
Uvijek imamo izbor.
Odlučila sam se potruditi, napraviti sve što mogu – iako ne na način kako sam inače navikla, već pažljivije. Kreativnije. Poslušnije i laganije.
I baš tu, u tom mom malom trudu – Bog je već bio korak ispred mene.
Nekako sam sigurna da nas Bog ne želi pasivne, obeshrabrene i da odustanemo. Mislim da ne želi da se predamo čim nam postane teško ili zahtjevno.
Mislim da se razveseli svaki put kad se potrudimo još malo više i kad smo živi i živahni, i budni. Kad smo spremni potruditi se koliko god možemo pa iako smo i nespretni i ne ide nam baš od ruke – ali nismo odustali.
Bog ne traži savršenstvo nego povjerenje.
Kad mi damo sve od sebe kako bismo napravili svoj mali dio, On već spremno čeka jer pripremio je ono što nedostaje.
Ne uzimamo Boga ozbiljno i tu je problem. Kao da ne vjerujemo da On stvarno djeluje u svakodnevnim, malim situacijama. Kao da zaboravimo da On vidi sav naš trud, a ne samo rezultat.