Logos iza svega

S jedne strane, priroda je utihnula. Čovjek je, po tome što je stvoren, bio dotad jednak svemu tvarnom, baš onako kako je sveti Franjo pjevao – nije zapravo bilo razlike između Sunca, Mjeseca i čovjeka, samo što su za njega nebeska tijela bila braća, a za novovjekoga znanstvenika i filozofa čovjek je tvar poput njih. Sve je stvoreno nekad svjedočilo Božju slavu i moć, i zbog toga je imalo što reći; čovjek davnine u svemu je vidio značenje, jer je vjerovao da je svijet stvorio Bog svojom riječju, da je Logos iza svega, i da je svijet stoga logičan i da ima smisao, piše kolumnist Boris Beck za portal Svjetlo riječi.

Jer lako je bilo reći da je čovjek izmislio Boga, ali već je puno teže reći da se može izmisliti i čovjek, a izmisliti svijet sasvim je nemoguće.

Moderan čovjek zadržao je logičnost svijeta i uzima kao samorazumljivo da se svemir pokorava matematičkim i fizikalnim zakonima, ali ne vidi matematički um iza svega. Možemo se čuditi da su u srednjem vijeku Boga prikazivali kao geometra, sa šestarom u ruci, ili da su u pelikanu vidjeli sliku Krista jer su pogrešno vjerovali da ta neobična ptica mlade hrani vlastitim mesom, ali bili su to iskazi vjere da je svijet stvoren racionalno i da govori o svojem Stvoritelju. Danas znanost saznaje sve više iz sve manjih dijelova materije, ali ništa od toga nema smisla jer se u tim saznanjima ne čuje jeka dalekoga Logosa.

Zrcalne slike

Druga je posljedica da se od stvorenja čovjek pretvorio u stvoritelja, a da su ono što stvara iluzije. „Bog je stvorio noći gusto naseljene snovima, prepune zrcalnih slika, kako bi čovjek osjetio da nije ništa više nego isprazno razmišljanje. To je ono što nas plaši”, piše argentinski književnik Jorge Luis Borges. Današnje stanje iluzija naziva se postmodernizmom, sustavom mišljenja koji odbija bilo kakvu onostranost, što znači da ne priznaje ni Boga, ni dušu, ni vječnost, ni slobodu – sve ono od čega se sastoji kršćanska vjera; kršćanstvo je još jedan san, još jedna zrcalna slika.

Ironična je činjenica da humanizam koji je započeo tako što je čovjek bio u središtu na kraju nije imao pravo značenje za ljude.

Postmodernizam sličan je dobu grčkih sofista po svojem cinizmu. Naši su suvremenici Protagora, za koga je čovjek mjera svih stvari; Gorgija koji je tvrdio da se ništa ne da spoznati, a kad bi se i dalo, ne bi se moglo priopćiti; Trazimah, koji je rekao da je pravednost korist jačega; Kritija koji je zaključio kako su vjeru izmislili vladari da lakše vladaju. Možemo još dodati Ksenofonovu primjedbu da Etiopljani svoje bogove prikazuju s afričkim nosovima, a Tračani kao plavooke i crvenokose, pa bi, da mogu crtati, volovi svoje bogove nacrtali kao volove, a konji u obličju konja. Na početku postmodernizma stoji Friedrich Nietzsche koji je objavio smrt Boga: „Ah, braćo, ovaj Bog kojeg sam stvorio bio je ljudsko djelo i ljudska ludost, kao i svi bogovi! Bio je čovjek, i samo jadni komadić čovjeka i Ega: ta mi je sablast došla iz vlastite vatre i pepela, to je istina! Nije došao iz onostranog!”

Čovjek je nešto prekrasno

Starom Grku nije trebao Stvoritelj jer je mislio da je materija vječna, baš kao što govore i današnje teorije o svemiru koji se vječno širi i skuplja. Stvaranje ni iz čega nije im bilo zamislivo, kao što nije zamislivo ni danas. Ali kad je jednom čovjek ni iz čega stvorio Boga, pomislio je da može stvoriti i sebe. Sofisti su priznavali da svijet postoji, mi to negiramo. Teorija je uvijek jača od stvarnosti.

Bog nam govori da je stvorio čovjeka na svoju sliku.

Humanizam je nastao u renesansi kao kršćanska hereza: svaki čovjek je postao Bogočovjek; priznalo se božansko dostojanstvo čovjeka, ali se ukinulo Stvoritelja koji mu ga je dao. Humanizam se do danas okrenuo protiv ljudi. Ne dozvoljava im da se rađaju, nudi im preobrazbu spola, obećava pretvaranje u kiborge; sve je dozvoljeno, samo se ne smije biti čovjek. „Ironična je činjenica da humanizam koji je započeo tako što je čovjek bio u središtu na kraju nije imao pravo značenje za ljude”, rekao je američki prezbiterijanski pastor Francis August Schaeffer, ustvrdivši da je temelj za dostojanstvo osobe moguć samo ako se pođe od biblijskoga stava da je čovjek stvoren od Boga i na Božju sliku: „Ne možemo se odnositi prema ljudskim bićima, ne možemo se odnositi prema njima na visokoj razini istinske ljudskosti, osim ako stvarno ne znamo njihovo podrijetlo – tko su. Bog govori čovjeku tko je. Bog nam govori da je stvorio čovjeka na svoju sliku. Dakle, čovjek je nešto prekrasno.”

Planine i doline

Ali ne samo čovjek nego i priroda! Svetoj Tereziji iz Lisieuxa, koja je umrla sa samo 24 godine, priroda je još uvijek govorila: „Daleko na obzoru mogli smo vidjeti velike planine. Pogled na te ljepotice duboko se utisnuo u moje misli; osjećala sam se kao da već počinjem shvaćati Božju veličinu i čuda neba.”

Ove doline su ono što je moj Voljeni za mene.

Sveti Ivan od Križa imao je u 16. stoljeću sličan doživljaj: „Stojeći sa strahopoštovanjem pred planinom, čovjek ne može odvojiti to iskustvo od Boga, i opaža da unutarnje strahopoštovanje mora biti povjereno Gospodinu. Planine su visoke, one su obilne, goleme, lijepe, graciozne, svijetle i mirisne. Ove planine su ono što je moj Voljeni za mene. Usamljene doline su tihe, ugodne, hladne, sjenovite i njima teče slatka voda; u raznolikosti svojih šumaraka i u slatkom pjevu ptica pružaju obilno opuštanje i užitak osjetilima, a u svojoj samoći i tišini krijepe nas i daju odmor. Ove doline su ono što je moj Voljeni za mene.”

Praznina u srcu

U neobičnom obratu, svijet koji je izgubio Boga, danas je našao prirodu, i to u ekološkom pokretu. To nije stvorenje preko kojega se Stvoritelj obraća drugom svojem stvoru, čovjeku, niti je moguće da onaj bez Boga uvidi da u tome što se „svjetlo sunca koje se igra po stablima cedra, koje se poigrava svakim sićušnim cvijetom kao da je jedini, na isti način naš Gospodin posebno zanima za svaku dušu”, kako je napisala Mala Tereza, ali barem se došlo do onoga što su ljudi oduvijek znali, da su čovječanstvo i svijet jedno, i da ako uništimo okoliš, neće biti ni nas.

U srcu svakog čovjeka postoji praznina koju je Bog oblikovao i koju ne može ispuniti ništa stvoreno, već samo Bog, Stvoritelj, objavljen po Isusu.

„Odnos čovjeka i Boga počiva na istinama drukčijega reda od onoga razuma, na svjetlu različitom i uzvišenijem od onoga koje prirodno prosvjetljuje stvorene inteligencije”, rekao je svećenik, novinar i politički aktivist Jean-Baptiste Henri Lacordaire, najveći francuski propovjednik 19. stoljeća. „U srcu svakog čovjeka postoji praznina koju je Bog oblikovao i koju ne može ispuniti ništa stvoreno, već samo Bog, Stvoritelj, objavljen po Isusu”, misao je Blaisea Pascala koju je Benedikt XVI. prerekao na ovaj način: „Žeđ za beskonačnim neizbrisivo je prisutna u ljudskim bićima. Čovjek je stvoren da ima odnos s Bogom; trebamo ga.”

Iznevjerena Božja očekivanja

Isto tako trebamo i prirodu, stvorenje poput nas, o kojemu je sveta Hildegarda iz Bingena zanosno pisala u 12. stoljeću da je ono Božja pjesma: „Zemlja održava čovječanstvo; ne smije je se ozlijediti, ne smije je se uništiti; svako je stvorenje sjajno, blistavo ogledalo božanstva; čovječanstvo je pozvano sustvarati, kako bismo mogli njegovati zemaljsko, i time stvoriti nebesko.”

Čovječanstvo je iznevjerilo Božja očekivanja.

Mireći taj drevni jezik i govor današnjega doba, sveti Ivan Pavao II. pozvao je 2001. katolike da se brinu za stvoreno: „Čovječanstvo je iznevjerilo Božja očekivanja. Čovjek je, osobito u naše vrijeme, bez oklijevanja opustošio šumovite ravnice i doline, zagadio vode, unakazio staništa, učinio zrak nepogodnim za disanje. Stoga moramo poticati i podržavati ekološko obraćenje koje je posljednjih desetljeća učinila čovječanstvo osjetljivijim na katastrofu prema kojoj ide.” Jer lako je bilo reći da je čovjek izmislio Boga, ali već je puno teže reći da se može izmisliti i čovjek, a izmisliti svijet sasvim je nemoguće.