Sigurno se često nađemo u dvojbi opomenuti li i kako nekog, bliskog ili pak neznanca, zbog zlodjela. Razloga je više: prvi leži u kulturi, odnosno našem mentalitetu  koji iznimno naglašava distancu, dapače svojevrsnu hladnoću spram drugih. Sada još i više nakon korona krize (!). Nadalje, tu je svojevrsni strah da svojom opomenom ne učinimo veću štetu – primjerice, kad poznanik ili netko drugi psuje, odnosno prostači, tada je najmanje što želi da ga se zbog toga (javno) poput nekog djeteta ili mladića proziva, odnosno opominje. Konačno, ustežemo se od opomene subrata iz jednostavnog razloga što su nam u isto vrijeme vlastiti grijesi pred očima te bi nam posljedično upravo to zauzvrat moglo biti predočeno. Lišavaju li nas, međutim, navedeni razlozi zaista bratske opomene, correctio fraterna? Odgovor je niječan. Pokušajmo vidjeti zbog čega.

Ponajprije zbog toga što je to Božja zapovijed. Danas je čitamo kako u Starom (Knjiga proroka Ezekiela), tako i Novom zavjetu (Evanđelje). U Knjizi proroka Ezekiela božanski karakter ove zapovijedi i sam djeluje opominjuće: „Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika (…) bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.“ Kad Bog zapovijeda, tada On, kao i uvijek, točno zna što čini. Ovom zapovijedi ukazuje nam da smo odgovorni jedni za druge. Iako pojam odgovornosti za druge redovito svrstavamo u moralno područje potpore i pomaganja, prvotno subraći u potrebi, on se tiče i pomaganja onima koji su u „tami zablude“, odnosno na pogrešnom putu. U tom smislu, kao i svaka, tako i ova zapovijed u sebi sadrži izričaj Božje duboke i istinske brižnosti za ljude. Brižnosti koja ide povrh našeg uskog shvaćanja da je ona pridržana isključivo Bogu.

Dovodimo sebe u stanje milosti tako što „pomažemo“ Bogu dopuštajući mu da se posluži s nama.

Svemogući nas namjerno uvlači u ovu igru, pokazujući nam da je correctio fraterna ne samo na blagoslov onima koji bivaju opomenuti, već i onima koji opominju. U tom je smislu naveden i drugi razlog zašto se trebamo „kompromitirati“ te spašavati subrata kad je to potrebno: spašavajući njega, u isto vrijeme spašavamo i sebe. Dovodimo sebe u stanje milosti tako što „pomažemo“ Bogu dopuštajući mu da se posluži s nama. Nije li to prekrasno: Bogu pomagati stavljajući sebe na raspolaganje!? Konačno, bratska je opomena vježbanje u vrlini hrabrosti. Uvijek je lakše ostati u lagodnosti neopterećenog postojanja, odnosno u stanju „nezamjeranja“. Međutim, ulog kod correctio fraterna redovito je velik, a da toga nismo ni svjesni: naime, već spomenuto spašavanje drugoga od grijeha u isto vrijeme može biti oslobađanje subrata od okova bijesa, mržnje, očaja.

Istina, kako već istaknusmo, opasnost je da se dotični bijes i mržnja odjednom preusmjeri prema nama. Međutim, nije li i to nešto izvorno božansko i Božje: na sebe „primiti“ odium drugoga da bi se postigao veći cilj – njegovo izbavljenje od poroka, odnosno trenutnog grijeha. Sjetimo se samo naših roditelja, koji nisu morali preuzimati tek ljutnju i mržnju na sebe, već i ismijavanje i izrugivanje zbog opomena i sugestija koje su nam upućivali. Iščitavajući današnje evanđelje, također upada u oči Isusova postupnost u izricanju opomene. I prije institucije dobrog glasa, kod Isusa je na djelu velebni način poštovanja dostojanstva i vrijednosti osobe – onoga koji krši normu, čini grijeh. Prvo na što Gospodin ukazuje jest da ga se opomene nasamo. Tamo gdje najčešće „padamo“. Ako i moramo, opominjemo odmah. Kratko i rezolutno. I mislimo da smo svoje učinili. No Božja je logika drukčija. On traži, modernim rječnikom rečeno, diskreciju u opomeni.

Isusov zahtjev tu ne završava. „Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednog ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.“ Svjedoci ovdje nisu pretpostavljeni tek kao oni koji hladno potvrđuju našu prosudbu, idu isključivo nama u prilog, već oni koji provjeravaju njenu istinitost, tj. nas same koji smo u ulozi onih koji moraju opomenuti subrata. Upravo time legitimiramo na izvjestan način sebe, da smo i sami spremni prihvatiti correctio fraterna kad zato dođe potreba. Naime, ako smo se dali savjetovati u situaciji opomene drugog, tada je velika vjerojatnost da ćemo to biti spremni i u situaciji kad je opomena usmjerena prema nama.

Evanđeoski tekst završava, zanimljivo, ukazom o zajedništvu. „Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Zar ne da smo više puta doživjeli kako se sa subratom s kojim smo bili u razmirici, odnosno otvorenom sukobu, nakon nekog vremena ne samo (po)mirimo, već postajemo i vrlo dobri prijatelji. Ne umišljajmo si da smo mi (sami) za to zaslužni. Svako dobro i milosno djelo prati svemogući Bog. Upravo On daje da nakon bratske opomene steknemo brata i s njim činimo zajedništvo, kako ono prijateljsko, tako i molitveno i svako drugo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.