U nastavku prenosimo dio okružnice koju je blaženi Alojzije Stepinac uputio vjernicima na blagdan Svete Obitelji, 7. siječnja 1945. godine kada je govorio o važnosti pouzdanja u Boga u vrijeme nevolja. Okružnica je objavljena na mrežnoj stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Malodušnost dobrih vjernika

Uslijed opće pokvarenosti, a pokraj tolikih nesreća, koje su se survale na čovječanstvo, nije nikakvo čudo, da su klonuli duhom i mnogi dobri vjernici. Mnogi se danas u čudu pitaju, zašto tolike strahote u svijetu? Ne mogu razumjeti, zašto moraju jednako trpjeti i pravedni i nepravedni. Da li je Bog uopće u stanju obuzdati ikada više sva ova zla i uspostaviti opet kršćanski poredak na zemlji? Slične su se misli nametale i pobožnom psalmistu, kada je narod izraelski bio u sužanjstvu babilonskome, a protivnici mu se rugali pitajući: “Gdje je Bog njihov?”

Činjenica je, da su ove strašne nevolje veliko dobročinstvo Božje

Znam, da će se mnogi začuditi, kada čuju te riječi. Zar je dobročinstvo Božje tisuće popaljenih kuća, porušenih mostova, uništenih javnih zgrada, osiromašenih obitelji, ostavljene djece, poubijanih ljudi? Za onoga, koji sve stvari gleda samo tjelesnim očima, to svakako nije nikakvo dobročinstvo nego strašna nesreća. Ali za čovjeka, koji sve stvari gleda očima vjere, sadašnja zla su doista veliko dobročinstvo Božje. Kad bi kojemu vinogradaru tuča uništila vinograd, bila bi ludost govoriti mu o nekom dobročinstvu. Ali kad bi tuča, koja uništi njegov vinograd, bila od čistoga zlata, ne bi to sigurno smatrao nesrećom nego velikim dobitkom, jer bi stvarna šteta bila stostruko naplaćena vrijednošću zlata.

Tako i sadanja zla nisu za pravoga kršćanina nesreća nego lijek u ruci Božjoj, kojim se Bog služi, da nas izbavi od pravoga zla.

To je dobro razumio sveti Pavao apostol, kada kraj svih patnja, koje su ga stizale, govori: »Napunio sam se utjehe; izobilan sam radosti posred sve nevolje naše.« »Tako i sadanja zla nisu za pravoga kršćanina nesreća nego lijek u ruci Božjoj, kojim se Bog služi, da nas izbavi od pravoga zla. Ta zar nas nije Isus Krist učio moliti: »Oče naš, koji si na nebesima?« A za pravoga oca, koji uistinu ljubi svoje dijete, zapisao je sam Bog Duh Sveti: »Tko štedi šibu, ne ljubi sina svojega, a tko ga ljubi, kara ga za vremena.« I nas dakle sve kara Otac nebeski ovim strašnim ratom, jer nas iskreno ljubi.

Bog kažnjava grješnike, da ih obrati na pravi put

Mnogi je čovjek posve zaboravio, koji je cilj i svrha njegova života na zemlji. A kada ne bi bilo nevolja i jada, kakvi su sada snašli čovječanstvo, mnogi se ne bi nikada više obratili k Bogu. Možda bi im nekoliko godina išlo dobro na zemlji, ali bi zato trpjeli kroz svu vječnost. Bog ih hoće izbaviti po ovim teškim nevoljama. Čuli ste već toliko puta onu priču o rasipnom sinu. Dok god je bilo novca u džepu, nije mu bilo ni na kraj pameti da se popravi i vrati poštenom životu u kući svoga oca.

Tek onda, kad je nastupila strašna glad, i on nije imao što jesti, nego uzimao koštice, kojima su hranili svinje, otvorile su mu se oči. Tek onda lupio je šakom o prsa i vrativši se k ocu, skrušeno priznao: »Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Sigurno je, da su strašna zla, koja su snašla čovječanstvo, vrlo bolna operacija, ali je sigurno i to, da mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome, da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja.

Bog pripušta, da nevolje stisnu pravednike

Što mislite, zašto? Sigurno ne da ih upropasti, nego da ih iskuša. Prije nego li udari jaka bura, ne može se nikada znati, da li je korijenje stabla čvrsto ili ne. Jednako tako prije nego navale nevolje, ne može se reći, da li čovjek više ljubi Boga ili stvorenja, kojih se mora u patnjama na ovaj ili onaj način odreći. Job je bio bez sumnje svet čovjek, jer ga Sveto Pismo zove pravednikom. Ali njegova je svetost i veličina došla do izražaja tek onda, kada je bez mrmljanja i prigovaranja primio iz ruke Božje strašne udarce, izgubivši svu djecu i sav imetak, pa i samo tjelesno zdravlje. Pljeva se ne može lučiti od pšenice nego li puhanjem vjetra. A mirisave biljke pokazuju svoj miris najbolje onda, kad se malo zgnječe među prstima.

Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti. Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti.

Oni dakle, koji žive u miru s Bogom, pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje, te njima odslužiti tolike vremenite kazne, govoreći sa svetim Augustinom: »Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti.« Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti. Vinogradar mora svake godine obrezivati vinograd, ako hoće da mu donese rod. I što je vinograd plemenitiji, tim ga pomnije obrezuje. Gospodin Bog je vinogradar, a mi smo vinograd njegov. Pravednici su najplemenitija loza.

Zato ju Božji vinogradar brižno obrezuje oštrim nožem jada i nevolja, kakve sada proživljavamo. Sadašnje nevolje umnažaju našu snagu. Jer, da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa. Sadašnje nevolje umnažaju u pravednicima ljubav Božju. Ide im, veli sveti Franjo Saleški, nekako slično, kao i Noinoj barci. Što su se više dizali valovi, više se dizala i njegova barka. Sadašnje nevolje umnažaju zahvalnost prema Bogu, koja je jedna od prvih naših dužnosti. Jer tek onda kad čovjek sve izgubi, tek onda postane svjestan, koliko je dobro primao od Boga. Sadašnje nevolje umnažaju poniznost pravednika, koji mora danas trpjeti sa strane opakih i pokvarenih ljudi premnoge nepravde i poniženja. One umnažaju revnost u molitvi. Nikada nisu apostoli tako skrušeno molili, kao onda kada je oluja zaprijetila potopom lađici, u kojoj su se nalazili. Svi su kao jedan čovjek povikali: »Gospode, spasi nas, izgibosmo!« Boli i nevolje čuvaju pravednika, da se ne pokvari.

Gospodin Bog čini s njime slično, što i ljudi s ribom. Ako ju hoće sačuvati, onda ju moraju dobro posoliti. Koliko god ovaj ili onaj čudno gledao nevolje i nesreće koje stižu pravednika, često doprinose i njegovoj zemaljskoj sreći. Pravedniku Jobu bilo je sve uništeno, tako da mu se rugala i žena i prijatelji, što se toliko uzdao u Boga. A što kaže Sveto Pismo? »I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu … Dvostruko dade opet Jobu sve, što je bio posjedovao.«

Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo.

Konačno, što je najvažnije, ovaj će zemaljski život ipak brzo proći. Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im, da sigurnije postignu vječno blaženstvo. Mnogi su danas slični onom Lazaru iz Evanđelja, koji je toliko bio bijedan, da mu ljudi nisu htjeli priuštiti ni mrvica, koje su padale sa stola nekoga bogataša. Što više, i »psi su dolazili i lizali rane njegove.« Ali je baš po tim nevoljama bio onako proslavljen na nebu. Neka dakle svi oni dobri ljudi, koji danas toliko trpe, drže na umu riječi svetoga Pavla apostola: »I znamo, da onima, koji ljube Boga, sve zajedno pomaže na dobro.«

Bog kažnjava i čitave narode

Kao što je svaki stvor, tako su i pojedini narodi i svi narodi zajedno potpuno ovisni o Bogu, jer »malo i veliko stvorio je On«. Zato su i narodi dužni, da daju Bogu čast. A kad tamo, događa se protivno. I mi možemo nažalost govoriti o posebnim našim narodnim grijesima, kao što je bijela kuga, pa bogumrska kletva i psovka, koja tako strašno vrijeđa dostojanstvo Božje. Kad dakle gledamo, kako je teško pogodila ruka Božja naš hrvatski narod, nemojmo se čuditi, nego se ponizimo pod silnom rukom Božjom.

Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu.

Ta za Gospodina Boga stoji pisano: »Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.« Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu. Kao što stabla u voćnjaku nakon zime opet procvatu, prolistaju i donose obilati plod, tako vjerujemo, da će po beskrajnoj dobroti Božjoj sve ove nevolje biti podloga procvatu, sreći i blagostanju naše domovine.

Što su nevolje veće, to čvršće mora biti naše pouzdanje u Boga

Katastrofa, koja je zadesila čovječanstvo, tako je velika po svom opsegu, da su mnogi, inače dobri vjernici, posve zbunjeni, i da se u njihovim dušama i protiv njihove volje javlja sumnja, može li Bog obuzdati ovakva zla, kakva ne pamti dosad povijest roda ljudskoga.

Kad bismo mi, dragi moji vjernici, svjesno sumnjali o tome, onda bismo nanijeli tešku uvredu neizmjernomu Veličanstvu Božjem. Baš ove strašne nevolje dokazuju, a budućnost će dokazati još bolje, da je Gospodin Bog apsolutni gospodar svega zbivanja na zemlji, i da ništa, upravo ništa, nije kadro oteti se Njegovoj božanskoj vlasti. Znate li, što govori za Njega Knjiga Mudrosti?: »Jer ti si u stanju djelom pokazati veliku moć svoju. Tko se može oprijeti snazi mišice tvoje? Jer kao prašak na tezulji sav je svijet pred tobom kao kap rose, koja ujutro padne na zemlju.« A sveti Izaija prorok pita: »Tko je šakom izmjerio mora i mjeru neba odredio pedljem? Tko je u korito nasuo prah zemaljski, gore izmjerio na mjerila, bregove na poteg njihov?

Tko je upravljao duh Gospodnji, tko ga je upućivao kao savjetnik? S kim je imao vijeće, da mu je dao razboritost, da ga je naučio putu pravice, doveo ga do spoznaje i pokazao mu put razbora? Eto, narodi su kao kap iz suda, kao prašak na mjerilima broje se! Eto, otoci su mu kao zrno pijeska, što ga podigne … Svi su narodi kao ništa pred njim. On ih drži za ništa i ništave. S kim ćete izjednačiti Boga, što ćete uz Njega staviti kao priliku?«

Kako su dakle smiješni oni ljudi, koji mrmljaju i prigovaraju, umjesto, da se ponizno poklone pred svetim odlukama Svemogućega Boga!

Kad dakle takav kormilar upravlja sudbinom roda ljudskoga, pojedinih naroda i svakog pojedinog čovjeka, ne mora li naše pouzdanje u Gospodina Boga na nebesima biti neograničeno? Kako su dakle smiješni oni ljudi, koji mrmljaju i prigovaraju, umjesto, da se ponizno poklone pred svetim odlukama Svemogućega Boga! Puno je bolje načinio onaj Bogom nadahnuti pjesnik u Svetome Pismu, kad govori: »K tebi podižem oči svoje, koji prebivaš na nebesima. Kao što su oči sluga upravljene k rukama gospodara njihovih; kao što su oči sluškinje upravljene k rukama gospodarice njezine; tako su oči naše Gospodu, Bogu našemu, dok nam se ne smiluje.«