Prigodom tisućite obljetnice osnutka hrvatske kraljevine želim da govorimo i o hrvatskim crkvama. Naše su crkve kroz deset stoljeća pratile hrvatski narod kroz njegovu burnu povijest, i one bi znale pripovijedati o mnogim žalostima i radostima koje su potresle dušama naših pređa. Treba im zato biti zahvalni i promotriti da li mi danas, koji smo daleko napredniji od suvremenika Tomislavovih, imamo razloga da s istim žarom ljubimo i resimo crkve koje se nalaze na tlu hrvatske domovine.

Bl. Merz kao student u Beču / foto: ivanmerz.hr

Od kralja Tomislava do naših dana sveta je Misa najljepša baština. Zamislite si jedan čas! Kada stupite u jednu rimokatoličku crkvu i vidite upaljene svijeće, okićene oltare i svećenika odjevena u svečano misno ruho, zamislite sebi da ste za tisuću godina stariji i da se upravo toga dana slavi na Tomislavovu dvoru jedna velika svečanost. Lako ćete to učiniti, jer je sveta Misa u doba hrvatskoga kraljevstva bila skoro ista takva, kao što je i mi danas služimo po našim selima i gradovima. Rimokatolička služba Božja spada, dakle, u onu živu baštinu koju su naši oci predali narednim naraštajima, i vrlo je malo stvari dandanas koje bi bile tako živa i lijepa uspomena na dane naših djedova, kao baš sveta Misa.

Euharistija poput čvrste hridine veza je narodnog jedinstva i narodne svijesti

Dok su se razni običaji promijenili tijekom vijekova, rimokatolička Misa stoji poput čvrste hridine kojoj podnožje počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti, a vrhunac joj siže u buduće vijekove, među našu unučad i praunučad. Sveta nas Misa povezuje poput čvrste niti s onima koji počivaju u sjeni naših zvonika i koji će jednom za nama doći.

Sveta je misa moćna veza našeg narodnog jedinstva i naše narodne svijesti.

No ona nema samo narodno značenje. Hrvatski je narod katolički narod, a to znači da njegova povijest nije osamljena, već da se on razvijao rame uz rame s drugim narodima i da je vršio uzvišenu zadaću “predziđa kršćanstva”, koju mu je Bog namijenio.

Bl. Merz na hodočašću u Rimu 1925., u društvu p. Brune Foretića / foto: ivanmerz.hr

Po svetoj misi ulazi se u krug katoličkih naroda. I upravo sveta Misa, koju služe toliki hrvatski svećenici svakoga dana diljem hrvatske domovine, pokazuje da je nauka, koju naš narod ispovijeda, zajednička svemu obrazovanom čovječanstvu, da hrvatski narod ispovijeda vječna načela Kristova i da se ne nalazi u onom bijednom stanju, u kojemu čame narodi, koji nisu sazdani na Petrovoj stijeni i koji ne priznaju u zajednici s drugim velikim narodima svetog Oca Papu kao svoga vrhovnoga poglavara. Da, po svetoj Misi hrvatski narod dnevno i javno ispovijeda da i on pripada kolu prosvijećenih katoličkih naroda kod kojih se dnevno služi ista ona služba Božja kao i u našim hrvatskim selima. Došli vi u London ili Pariz, u Ameriku ili Afriku, svuda se na svijetu, gdje ima katolika, služi ona ista sveta Misa kao i kod nas.

Euharistija izmiruje staleže i stvara slogu kao zalog narodne budućnosti

Ali ima još jedna važna stvar koju treba istaknuti. U hrvatski narod ne spadaju samo gospoda ili seljaci ili trgovci ili građani. Ne, svi, i seljaci i gospoda i građani i trgovci i svi staleži, bez obzira na to, nosili oni opanke ili cipele, bili stari ili mladi, muško ili žensko, bogati ili siromašni, svi skupa čine hrvatski narod. I svi se oni okupljaju u crkvi kod svete Mise i tu se ne pita je li tko učio školu ili ne, da li je gazda ili prosjak. Svi su u crkvu dobro došli. I to je upravo danas vrlo važno.

Faksimil pisma bl. Merza / foto: ivanmerz.hr

Dok, naime, neki loši ljudi govore da treba započeti tako zvanu “klasnu borbu”, to jest da se siromah ima da buni proti bogatašu, seljak proti radniku i tako dalje, sveta nam Misa govori: “Oj ljudi, ljubite se, dok ste na zemlji, živite složno! Svi ste djeca nebeskoga Oca, svi ste Hrvati. Radnik ne može da živi bez seljaka, seljak bez radnika, činovnik bez oba ova staleža.” Zaista, Hrvat mora ljubiti svoju Crkvu. Ona ga povezuje s prošlošću, pokazuje put u budućnost i kazuje mu da je član čovječanstva u zajednici s drugim katoličkim narodima kojima je na čelu rimski papa. Sveta Misa izmiruje razne staleže i tako otvara slogu kao zalog velike narodne budućnosti.

Ljudske djelatnosti i narodna umjetnost pridonose ljepoti Božjega hrama

Seljak sije pšenicu, da se od nje napravi Hostija, vinogradar sadi lozu da vino postane krvlju Isusovom, vrtlar sadi cvijeće da okiti oltare, žena prede lan i veze šare da ih uresi, zlatar izrađuje nakite za crkve, staklar prozore, slikar slike, glazbenik pjeva pjesme. Recite mi, ima li koji stalež, koje zvanje, koji zanat, koji ne bi mogao nešto pridonijeti ljepoti hrama Božjega? Zaista, što ljudi imaju najljepšega, to donesu u crkvu, i zato su crkve u svim vijekovima bile stjecišta prave narodne umjetnosti.

Ako nam je, dakle, stalo do ljepote i do istinske narodne umjetnosti koja neće mrtva ležati po gradovima i muzejima, treba stoga da kitimo i resimo hrvatske crkve kao sâm hram Boga živoga i uživajmo u toj mladoj ljepoti! Pa zar bi moglo biti i drukčije?

Zar da naše kuće i stanovi budu ljepše urešeni i bogatije okićeni, nego li stan Božji? Zar zgrada, u kojoj je kolijevka našega vječnoga života, tamo gdje se krstimo i gdje nam pjevaju opijelo, da ta zgrada bude zapuštena?

Liturgijski tekstovi i molitve nadilaze najljepše stranice književnih djela

A znate li, kako lijepe molitve moli svećenik u ime hrvatskoga naroda, dok služi na primjer božićnu svetu Misu? Evo poslušajte jednu takvu: “Predragi! Pokaza se milost Boga, Spasitelja našega svim ljudima, učeći nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja, da trijezno i pravedno i pobožno poživimo na ovomu svijetu, čekajući blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, koji je dao sebe za nas, da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji čezne za dobrim djelima.” (Tit 2, 11-14.)

Nisu li te riječi lijepe i pune dubokoga smisla, pokazujući nam kako valja da živimo? I te je iste riječi molio hrvatski narod u Tomislavovo doba i kada je živio po tim riječima, postao je velik i sretan. I nama su danas možda još potrebnije takve riječi, jer dandanas tolike bezbožne i sramotne novine truju srca naših mladića, naših djevojaka i naše djece i ne znaju ništa drugo doli riječi mržnje, do li kleveta i napadaja na svetu Crkvu.

Bl. Ivan Merz kao maturant / foto: ivanmerz.hr

A za Mariju, kraljicu Hrvata, veli čitanje u svetoj Misi na Veliku Gospu: “I ukorijenih se u narodu poštovanom, i u dijelu Boga mojega koji je nasljedstvo njegovo; i u punini je svetačkoj boravište moje. Kao cedar na Libanu podigoh se, i kao čempres na gori Sionu. Kao palma u Kadešu podigoh se, i kao nasad ruža u Jerihonu; kao lijepa maslina u polju i kao makljen podigoh se kraj vode na putu. Kao slatka korica i balsam mirisavi dadoh miris; kao smirna izabrana dadoh sladost mirisa.” I kada je Marija bila uznesena na nebo, Isus je dočeka i reče joj uz radost vojske anđeoske: “Slušaj, kćeri, jer omilje Kralju ljepota tvoja. Aleluja!”

Zar da ne zavolimo još više svetu Misu u kojoj se mole tako lijepe molitve i s kojom se u čarima ne mogu takmičiti najljepše stranice iz svih drugih napisanih knjiga?

Euharistijski Krist izlijeva svoj blagoslov na hrvatski narod

A napokon o najvažnijemu još nismo ni govorili. U hrvatskim se crkvama nalazi sam prisutan Isus Krist i On se u njima za nas moli i žrtvuje. Iz svetohraništa se izlijeva blagoslov na naša polja i livade, na naše obitelji, na djecu našu. I sam taj Bog se ujedinjuje s dušama hrvatskim već od Tomislava i prije, pa do dana današnjega; i On Hrvate uzdiže na veliko dostojanstvo djece Božje.

Nadgrobni reljef bl. Merza, rad p. Marijana Gajšaka / foto: ivanmerz.hr

Po Njemu nam govore naši djedovi i pradjedovi koji su se borili proti Turčinu i prolijevali svoju krv za katoličku vjeru, vjeru otaca naših. Oni nam vele preko Isusa u Hostiji: “O, Hrvati dvadesetog vijeka! Primajte što češće Jaganjca Božjega koji je sišao u pšenicu vaših polja i u vino vinograda vaših. Primajte ga što češće, ako želite postati novim ljudima, ako želite da se jednom s nama, djedovima vašim, radujete u nebeskim dvorima bez prestanka pjevajući hvale Gospodu.

Budete li zapuštali Tijelo Isusovo, budete li prezirali Njegovu ljubav koja vas dozivlje k sebi iz svih, pa i najmanjih svojih crkava, bit ćete već na zemlji nesretni. Djeca će vaša dići ruke na vas, obitelji će živjeti u zavadi, sela će se međusobno klati, gadna će se kletva razlijegati mjesto pobožne pjesme, a napokon, oj prevelike žalosti, izgubit ćete slobodu i propast ćete netragom. A drugi će, bolji, narodi obitavati vaše zemlje i ognjišta vaša i spominjat će sa žalošću vaše ime i narod, koji je prezreo ljubav Isusa Krista.

Evo, predragi hrvatski narode, koje nam se misli nameću prigodom tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva. Ljubimo naše crkve, resimo ih što bolje možemo, pričešćujmo se što sabranije i češće molimo Gospoda da nam dade što boljih, što svetijih i što brojnijih svećenika. U ovome je pravi zalog naše velike i blagoslovljene budućnosti.”