Dok je tražio rastavu braka, jedan čovjek, inače otac četvero djece, izjavio je: „Želim uživati još ovo malo života što mi je ostalo. Jednom se živi!“  Uživati život u punoj mjeri, priuštiti si nešto što dosad nisam imao, izgraditi karijeru, postati poznat i priznat, živjeti za sebe – to su težnje današnjeg čovjeka, ciljevi životnog programa, putevi prema sretnom i zadovoljnom životu. Vrijeme u kojem živimo sve nam to nudi i čovjek vrlo lako poseže za svim pogodnostima ovog života. Opterećen, iskompleksiran i sam od sebe otuđen, čovjek traži izlaz, traži spas. Izlaz moraš pronaći, a korizma je pravi trenutak za to. Zašto nemam sreće? Kako doći do nje? Kako biti sretan ili barem malo zadovoljniji u životu? S istim pitanjem došla je i skupina Grka k Isusu tražeći njegov odgovor. Skriva li se sreća u uživanju ili odricanju? Nalazi li se sreća u mudrovanju, školovanju ili u mukotrpnom i teškom fizičkom radu? Kojim putem krenuti da bi moj život bio ispunjen i smislen? 

Isusova je životna situacija nezavidna. Uskoro će biti uhvaćen, mučen i ubijen. U tim teškim trenutcima i on je imao na raspolaganju dvije mogućnosti: odreći se svog poslanja i prikloniti se vlasti svećenika i farizeja i time izbjeći muku i smrt ili ostati vjeran svom poslanju i poruci o Bogu i ljubavi, suočiti se sa svojim protivnicima, završiti na sudu, na stupu srama i muke – na križu.  Znamo dobro za koju se mogućnost opredijelio. Tu svoju opredijeljenost on objašnjava slikom o pšeničnom zrnu. Tek ako zrno padne na zemlju, umre i istrune, donosi obilat rod. 

Isus nije živio za sebe! Nije htio „proživjeti još to malo života“, nije priželjkivao lagodan život. On je živio za druge! Ovakav program života obvezuje i nas kršćane. Biti kršćanin, znači biti za druge! Zato me danas Isus poziva da prestanem stavljati sebe u središte, da shvatim da se cijeli svijet ne vrti oko mene, da prestanem živjeti i raditi samo za vlastite ciljeve, karijeru, vlastitu sreću i užitak. Upravo na to Isus misli kad govori o odricanju samog sebe i nošenju vlastita križa. I opet će ljudi prigovarati: „Tražili smo priznanje u životu, vjerovali smo da će Bog uslišiti svaku našu molitvu, da će nas nositi na krilima, da će nam olakšati napore i muke, vjerovali smo da tako počinje kraljevstvo Božje!“ Ponovno Isus govori o pšeničnom zrnu koje treba umrijeti da bi opet živjelo. To je princip kršćanskog života, koji ne glasi „najprije život pa onda smrt“, nego „iza smrti nastaje život“.  Život je tajna već na samom početku, čudesan u trajanju. Kad ti se čini da ga nestaje, tek tad počinje; a kad počinje, svakim je danom sve bliži kraju, da bi ga opet bilo više nego ikada. Ne znaš ima li ga više u rađanju ili umiranju. Zrno otkriva taj zakon života: živi da umre i umire da zapravo zaživi. Vjera je to sjeme posijano u naše duše i u našim srcima se zbiva isto što i u zrnu – čudesna preobrazba: stari, grešni čovjek umire, a na njegovo mjesto dolazi novi čovjek. Pomozi nam, Bože, da prijateljstvo s tobom uhvati korijen u našim srcima! Onda staro može umrijeti, a ti ćeš nam podariti novost života, životnu snagu koju ni grob ne može uništiti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.