Isus nikada nikoga jednostavno nije pomilovao po glavi i poslao ga njegovim putem, govoreći mu da ne brine o tome što će žaliti zbog svojih grijeha. Drugim riječima, Isus kojeg su mnogi izmislili i sastavili zajedno kao preveliku plišanu životinju koja sjedi i smiješi se ispraznim osmijehom, tješeći ih bez osuđivanja, nije Isus iz Evanđelja. Niti On samo čeka da zgriješite kako bi se mogao nasmijati dok padate u pakao, podsjeća vlč. Bill Peckman, svećenik Biskupije Jefferson City u američkoj saveznoj državi Missouri.

Ne. Isus iz Evanđelja je sasvim drugačiji.

On je Isus koji nas poziva na obraćenje od grijeha i prihvaćanje svetosti. On nam želi pokazati milosrđe. Želi nam oprostiti. Bole ga oni koji se stavljaju iznad Njegove milosti. Isus jasno daje do znanja da će oni koji ne plaču zbog svojih grijeha ili želje za promjenom sami sebe lišiti Njegove milosti i biti prepušteni Njegovu sudu.

Upamtite, Njegov sud je samo potvrda izbora koje smo donijeli.

Tko bi izabrao odlazak u pakao?

Oni koji ne žale za svojim grijesima. Oni koji sebe stavljaju izvan milosti zbog ponosa ili očaja. Krist nas poziva od grijeha jer nas ljubi. On zna rane koje grijeh ostavlja u našim životima i u životima onih oko nas. On poznaje duboku štetu i ožiljke koji nastaju. On zna da naš grijeh uništava svaku mogućnost mira, radosti i, napokon, ljubavi. On zna da nas naš grijeh ostavlja ogorčenima i da se osjećamo bespomoćno. Ne bi li Bog, koji nas je stvorio, želio bolje za nas?

U određenom vremenu svoga života bio sam de facto agnostik. Nisam vjerovao u osobnog Boga. Vidio sam toliko grijeha, skandala i boli u mojim godinama u sjemeništa 1980-ih, da se nisam mogao natjerati vjerovati u brižnoga Boga koji može dopustiti takve stvari. Gotovo četiri godine lutao sam tom pustinjom. Što sam se više udaljavao od Boga, osjećao sam se izgubljenijim i napuštenijim.

Jedan od ključnih trenutaka u mom povratku vjeri bilo je trenutak spoznaje da Bog dopušta našu slobodnu volju.

Sve što sam vidio, svako skandalozno ponašanje, svaki čin nehumanosti, svaki čin nasilja – sve se svodilo na prihvaćanje grijeha radi sebične dobiti. I ja sam to radio.

Nije Bog dio problema, ja sam.

Pogodila me spoznaja da Bog nije dio problema i da mi nije odgovarao. Ne, ja sam bio dio problema i trebao sam odgovoriti Njemu prije nego što bih morao odgovarati Njemu.

Malo je trenutaka u mom životu više katarzičnih od onih kad sam otišao na ispovijed i otvorio brane: one svoje tuge i Isusova milosrđa. Tada sam počeo shvaćati da Bog koji me nikad nije izazivao nikada neće biti Bog koji me voli.

Bog koji me izazvao bio je Bog koji me volio, Bog koji je vidio nešto vrijedno otkupljenja i spašavanja, čak i ako je do toga došlo žrtvom Njegova Sina.

Isus je Bog koji vidi što mogu biti za sada i zauvijek, i izaziva me da to živim. On daje svoju milost; dakle, na meni je iskoristiti tu milost. Braćo i sestre: Ne dopustite da vas ponos ili očaj spriječe od ispovijedi!

Ne tražite lažnog boga koji će vas podragati i otpratiti ravno do vrata pakla. Nemojte se zavaravati misleći da nemate prostora za rast i da nemate potrebu za oprostom. Ja, kao župnik, želim vidjeti cijelo svoje stado u nebu.

Namjerno neznanje, samouništavajući ponos i ravnodušnost bit će izvor vaše vječne osude!

Čujte Kristov glas koji vas poziva na tu vječnu obiteljsku vezu. Budite poput gubavca koji kaže Isusu: “Gospodine, možeš me očistiti ako hoćeš.” (Mt 8,2) Budite uvjereni da Isus čeka da vam kaže kao što je učinio gubavcu (i meni u onoj ispovjedaonici prije toliko godina): “Hoću, očisti se!” (Mt 8,3)