Susret sa sobom je pomalo i traumatičan jer polagano silazeći u proživljene situacije otkrivamo što smo sve spremi učiniti. Ovo je vrijeme kad otkrivamo one svoje najcrnje zabačene kutke srca u kojem bivamo kušani svakodnevno, piše don Damir Bistrić za portal Duhovnost.net. Svaki kršćanin koji želi iskreno proživjeti otajstvo susreta s Bogom kroz korizmu čini opći ispit savjesti. Najteži susret sa samim sobom. Nažalost zbog naše površnosti i nevjere sakramenti koji su nam dani kao izvor milosti i spasenja, olakšanja i iscjeljenja nemaju u nama nikakvog učinka. Upravo zbog neiskrenosti, laži i samodostatnosti svaki put smo spremi odrađivati površno ono što je sveto. No da bi Bog mogao djelovati u nama, da bi njegova sveta posvetna milost u nama imala učinka Krist nas poziva na taj dragocjeni susret sa sobom kako bi smo se oslobodili od svega što nas odvlači od ljubavi Kristove. Kako bismo se oslobodili od veriga grijeha. Od života besmisla prouzrokovanim grijehom. Tamo gdje je grijeh i život u grešnoj okorjelosti ne može se probiti milost.

Nažalost zbog naše površnosti i nevjere sakramenti koji su nam dani kao izvor milosti i spasenja, olakšanja i iscjeljenja nemaju u nama nikakvog učinka.

Upravo sa današnjom nedjeljom ulazimo u intenzivno vrijeme kušnje. Vrijeme vježbe u svladavanju napasti. Premda u ovo naše vrijeme nismo baš skloni bilo kakvoj žrtvi. Bez vlastite žrtve nema ni Božje milosti. Nije svaka žrtva sveta, niti je svaka žrtva iz ljubavi. Takve žrtve nemaju blagoslova. Žrtva koja nije prožeta ljubavlju ne preporađa. Samo žrtva s ljubavlju donosi radost. Čini se da smo više skloni prihvatiti samo ljubav ali bez žrtve. Tek kad se prođe kroz kušnje može se govoriti o ljudskoj zrelosti za nešto veće i bolje u životu. Pokorničko vrijeme korizme nije nekakva kazna. Odricanje i post nije i ne smije biti kažnjavanje. Već proživljavanje sebe i pripravljanje za bolje i svetije življenje vjere. Za dublju spoznaju samoga sebe. Zato je korizma spremnost za promjenu, za osmišljenje žrtve kroz duhovni i tjelesni trening. Kroz život s Kristom započinje umiranje staroga i rođenje novoga čovjeka. I zato je toliko potrebno ovo povlačenje u pustinju. U mjesto koje moderni ljudi zaobilaze. U mjesto gdje ljudi slave ne žive. Daleko od sve buke i vreve opterećenog svijeta vanjštine. To je plodonosno mjesto za dobar početak u svemu.  Ponajprije za istinski ponizni susret s Bogom. Mjesto kušnje samog sebe i posvećivanje kroz molitvu.

Samo žrtva s ljubavlju donosi radost.

Pustinja je prepuna kušnji i napasti. Ona je mjesto pročišćenja. Mjesto u kojem se otvaramo Božjoj ljubavi i milosti koja posvećuje naš život. Pustinja je mjesto gdje jedino možemo shvatiti i razumjeti svekoliku Božju ljubav prema nama. Onu ljubav za kojom trajno tragamo. Za ljubav u kojoj je utkano sve što nam je potrebno. Za tim divnim darovima koji oplemenjuju naše i onako izmrcvarene živote jer smo u trajnoj potrazi za mirom i zadovoljstvom. Zato je pustinja mjesto posvećenja. I kada se započnemo posvećivati Bogu napokon primjećujući, poštujući sebe u svim svojim kvalitetama, pozitivnostima ali i u svim svojim nedostatcima, pogreškama, manama tada se započinje neophodan boj koji i sam Isus prolazi u današnjem evanđelju. Toliki se danas grčevito bore opravdati sve loše i zle situacije. Nikako da ih imenujemo onim imenom koji je uzrok svemu tom zlu kojem nažalost pokleknemo jer se olako damo zavesti intrigama i zavodništvima. Da, đavao danas više nego ikada domišljato pristupa svakom od nas kako bi nas unakazio. Kako bi ovaj naš život postao još više nesnošljiv. On je uzrok svega zla u našem životu. On poznaje našu prošlost. On zna gdje smo najtanji. On zna gdje će nas sasjeći. On zna sve metode laganja, zavođenja, lukavosti kako bi nas obmanuo. Poznaje naše slabe točke. On posebno djeluje kroz naše duhovne rane. On stvara pomutnju, nesigurnost, strah.

Tri su ljudske kušnje kroz koje nas đavao svakoga dana kuša. Kruh – pohlepa, vlast – slava, ponos, čudo – religiozni senzacionalizam. Ove kušnje nitko ne može preskočiti. On zna da naš grijeh koji se usjekao u naš život postaje mjesto na koje nas može pobijediti. Možda je najzornije prikazati kako on djeluje kroz najjednostavnije životne trenutke iskušenja. Kad smo u prilici sagriješiti Krist dolazi u snazi ljubavi svoje žrtve. Staje ispred nas u svom križu. Pojavljuje se kao pobjednik u raspetosti. Govori nam: Moje je tijelo raspeto i tvoje će tijelo biti razapeto. Idi ovim putem. On stoji ispred nas. No tada uvijek mislimo da nismo slobodni da ne možemo činiti što želimo. Nasuprot Kristu đavao uvijek ima ljepši pristup. On nam se dodvorava. Ne budi smiješan. Više ne vjerujemo u takvo što. Vremena su se promijenila. Pa to svi rade. Ne vodi se ispraznim pričama. To su samo bajke. Budi svoj. Moraš živjeti. Svi to rade danas. Đavao je tada na našoj strani. Prije grijeha Isus je naš tužitelj a sotona branitelj. Đavao je uvijek na našoj strani. Na strani našeg ponosa, na strani naše pohlepe, na strani naše želje za moći, na strani našeg praznovjerja. No kad sagriješimo tada se mijenja situacija. Uloge se zamjenjuju. Tada Krist postaje branitelj a đavao tužitelj. Tada đavao nam kaže. Dobio si što si htio. Sad se misli o posljedicama. Ne dolazi meni ne mogu ti pomoći. Uvlači u naša srca očaj. Krist nasuprot toga pristupa nam sa sućuti. Unosi nadu i prašta u snazi svoje svete milosrdne ljubavi. Tek kad kapituliramo u sebi pokazuje se sveto milosno lice Božje.

Krist nasuprot toga pristupa nam sa sućuti. Unosi nadu i prašta u snazi svoje svete milosrdne ljubavi.

Kad se othrvamo napasti imanja, čudesa i slave. Tada će zavladati mir u ljudskom srcu. Ovo vrijeme prepustimo se snažnoj Božjoj milosti. Poučavajmo se životu svetih. Ne nasjedajmo na zamke đavla i poučavajmo se Božjoj ljubavi. Tri su najdivnija oružja protiv đavla. Ime Isusovo. Zazivajte ga uvijek. Krv Kristova. Budite revni dionici euharistijskog slavlja. I treći pobožnost prema presvetoj Bogorodici. Nikada se ne bojte tog prevaranta. Oca laži i zavodnika. Jer Bog je jači i moćniji od svih njegovih nasrtaja, navala i progona. Otprite mu se čvrsti u vjeri. Povucimo se u pustinju osame. Ojačajmo u molitvi i u  poniznosti srca. Neka post naš korizmen bude naša snaga i usmjerenje za bolji i blagoslovljeniji život svetih. „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’“