Uvod

Iz Evanđelja slušamo izvještaj o dva čudesna ozdravljenja. Primjetan je neobičan način prepričavanja: usred priče o ozdravljenju Jairove kćeri umeće se događaj ozdravljenja jedne druge izraelske kćeri. Ova književna tehnika zove se „sendvič”, a njome se čitatelju želi ukazati na to da jedan događaj tumači drugi i da smisao opisanih događaja treba tražiti u njihovim poveznicama.

Markov sendvič

Čini se da je evanđelist Marko volio „sendviče”: u njegovu ih Evanđelju nalazimo desetak. Zato je u teologiji i nastao pojam „Markov sendvič”. Stoga, da bismo protumačili današnji evanđeoski odlomak, moramo prvo potražiti poveznice između dvaju ozdravljenja. Jairova je dvanaestogodišnja kći bila bolesna, a poslije saznajemo da je i umrla. S druge strane imamo Izraelovu kćer koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, pa možemo reći da je i ona, u simboličkom smislu, bila mrtva.

Obredna nečistoća

Židovi su imali puno propisa o obrednoj čistoći. Ako je osoba htjela doći u Hram na bogoslužje, morala je biti obredno čista. Nečistoća nije bila grijeh, odnosno nešto zbog čega bi osoba bila moralno odgovorna, nego je imala važno simboličko značenje. Osoba bi postala nečista u slučaju kontakta s bilo kakvim znakom smrti. Budući da je u Hramu prebivao Bog, koji je život, u njegovoj se blizini nije smjelo naći ništa što zaudara na smrt. Ako bi netko, primjerice, pokopao umrloga, toj bi osobi, premda je učinila plemenito djelo, bilo zabranjeno otići u Hram jer je bila u dodiru sa smrću. Gubava osoba također nije smjela u Hram, ne samo zbog mogućnosti zaraze nego i zato što je na sebi nosila znak smrti. Slično je bilo i s menstrualnim krvarenjem u žena i noćnim izljevima u muškaraca: to su znakovi da nije došlo do trudnoće (tj. novog života), pa se na njih gledalo kao na znak smrti. Ovi znakovi nipošto nisu smatrani moralnim propustom, nego ciklusima u ljudskom životu, koji je takav da čovjek nije uvijek sposoban doći pred Boga. Moralo je proći sedam dana od prestanka krvarenja da bi žena bila proglašena obredno čistom i ponovno smjela ući u Hram (usp. Lev 15,19–31; 22,4).

Zato, kada sv. Marko kaže da je neka „žena dvanaest godina bolovala od krvarenja“ (Mk 5,25), on želi reći da je imala takav poremećaj ciklusa da u njemu nije postojalo razdoblje od tjedan dana mirovanja koje je potrebno da se ona obredno očisti. To je imalo strašne posljedice za njezin život: ne samo da nije smjela u Hram nego je bila isključena i iz svih društvenih događanja jer bi svatko tko bi se družio s njome i sam postao nečist. Dvanaest godina krvarenja značilo je dvanaest godina potpune društvene izolacije: bio joj je zabranjen ulazak u Hram i sudjelovanje u javnim događanjima, svadbama i druženjima, a nije se mogla ni udati. Slobodno možemo reći da je i ona, poput Jairove kćeri, bila mrtva. Stoga nije čudo da je u očaju prodala svu imovinu ne bi li našla kakav tračak nade. No sve je bilo uzalud, jer „bivalo joj je sve gore“ (Mk 5,26).

Poniznost i vjera

Osim bolesti i broja dvanaest ova dva događaja povezuje iznimna poniznost i vjera. Nadstojnik Jair pada pred Isusove noge i moli za pomoć. A kako djeluju moćnici ovoga svijeta? Što bi bilo da predsjednik neke države želi pomoć od jednog župnika? Bi li došao pred mene, kleknuo i molio za pomoć? Ne! Poslao bi tajnika s pozivnicom za susret: „Vlč. Šagud, gospodin Predsjednik očekuje Vas u svojem uredu“, a onda bih se ja morao truditi da dođem do njega. On bi u uredu sjedio iza masivna stola (da stvori dojam moći) te bi svoju molbu sročio tako da ispadne kao da sam ja taj koji treba njega. Tako djeluju oholi moćnici ovoga svijeta, no ne i Jair, koji pada pred Isusa. Čak i kad sazna da mu je kći umrla i kad ga najbliži nagovaraju da odustane od svojega nauma, Jair svejedno ne gubi vjeru, nego se, poput Abrahama, uzda da „Bog može i od mrtvih uskrisiti” (Heb 11,19).

No, imamo i primjer ove nesretne žene koja, čini se, nije oduvijek hodila putem poniznosti. Pokušala je kupiti zdravlje rasprodajući sve svoje kako bi platila liječenje, ali je od liječnika doživljavala samo razočaranje za razočaranjem te je na kraju ipak shvatila da se spasenje ne može kupiti. Nije se zatvorila u ljutnju na Boga i znala je da se „Bog ne raduje propasti živih” (Mudr 1,13), kako svjedoči prvo čitanje, pa je odlučila prihvatiti svoje pogreške, vjerujući da joj Bog može sve oprostiti i da će, ako se samo dotakne Isusovih haljina, biti spašena.

Nije se zatvorila u ljutnju na Boga i znala je da se „Bog ne raduje propasti živih”

Važno je ovdje uočiti još jednu zanimljivost: kada bi nečista osoba dotaknula nekoga, ta bi druga osoba također postala nečista. Po toj bi logici u ovoj situaciji i Isus trebao postati nečist zbog ženina dodira, ali ona ima vjeru da je s ovim čovjekom drukčije i da njega smrt ne može zahvatiti jer u njemu djeluje sâm izvor života.

Zaključak

Iako vidimo dosta sličnosti, kontrasti između ova dva događaja još su uočljiviji. Jair je bio gradski uglednik, utjecajan i bogat, a žena osiromašena i izolirana. Dok je Jairova kuća bila prepuna ljudi koji su s njime žalovali, žena nije imala nikoga s kim bi podijelila tugu. Isus Jairovu kćer ozdravlja riječima, nasamo u privatnoj kući, dok ženu ozdravlja dodirom, na cesti i usred mnoštva.

Čak i da mi je život u potpunom kaosu, bez ikakve nade u bolje sutra, to nije prepreka da pristupim Isusu i padnem pred njega s vjerom da je jedna njegova riječ dovoljna da me ozdravi od svih mojih boli.

Poruka je ovakva: Isusa nije previše briga jesam li ja uglednik ili odbačenik, je li mi život uredno posložen kao Jairu ili potpuno kaotičan, kao život ove žene. Bez obzira na sve što se nalazi u mojoj prošlosti, on me želi izliječiti. Hoće li to biti na cesti, u crkvi, u sobi – nije važno. Od mene se traže poniznost i spremnost da padnem pred Isusa ne gledajući hoće li mi se drugi smijati (kao Jairu) ili od mene bježati (kao od bolesne žene). Čak i da mi je život u potpunom kaosu, bez ikakve nade u bolje sutra, to nije prepreka da pristupim Isusu i padnem pred njega s vjerom da je jedna njegova riječ dovoljna da me ozdravi od svih mojih boli.

Izvor: sagud.xyz