Bez stvarnog vremena provedenog s Bogom postoji opasnost da Ga nikada ne upoznamo kao Osobu kakva On uistinu jest.
Kada često odvajamo vrijeme da budemo sami s nekim koga volimo, to vrijeme neće uvijek biti ispunjeno primjetnom aktivnošću. Počinjemo uživati jednostavno biti s njima bez puno brige o tome što bismo mogli raditi.
Vjerojatno vam je poznata duhovita izreka koja s pravom primjećuje da smo mi ljudska bića, a ne ljudski izvršitelji.
Postoji umijeće u učenju kako biti ono što jesmo i kako uživati u samom bivstvu druge osobe.
Prijatelji / Foto: Cathopic
S onima koje volimo prirodno uživamo biti u njihovoj blizini, a kada ih nema, njihov se izostanak jasno osjeća.
„Aktivizam“?
Zanimljivo je kako naše vrijeme nasamo s Vrhovnim Bićem može postati zaraženo vrstom „aktivizma“. Kada se čini da se u molitvi ništa ne događa, skloni smo to smatrati gubitkom vremena.
Dirljivo je čuti kako sv. Terezija iz Lisieuxa razmišlja o vlastitim trenucima molitve kao o tome da je sama s „Isusom (koji) je, kao i obično, spavao u mojoj maloj lađi“ (Povijest jedne duše, pogl. 8).
Taj prividni nedostatak „aktivnosti“ nimalo je nije uznemiravao.
Zapravo, ona je to primila kao dobar znak autentične intimnosti njihova odnosa: „Isus je tako umoran od toga da uvijek mora preuzimati inicijativu i brinuti se za druge da rado koristi odmor koji mu ja pružam… umjesto da me to muči, to mi pruža krajnje zadovoljstvo.“
Sveta Terezija Avilska / Foto: Karmel.hr
U autentičnoj intimnosti, ovog čestog vremena nasamo s Gospodinom, Isus nije bio jedini koji je spavao. Ona također razmišlja kako bi „trebala biti očajna što sam zaspala tijekom sati molitve… pa ipak, nisam očajna. Sjećam se da su mala djeca jednako draga svojim roditeljima kada spavaju kao i kada su potpuno budna.“
Ključ u svemu tome leži u učestalosti našeg vremena provedenog nasamo s Isusom.
Kada naš susret s nekim koga volimo nije čest, bilo bi čudno, pa čak i uznemirujuće, da ta osoba jednostavno zaspi. Takva bi se „neaktivnost“ mogla doživjeti kao gubitak vremena.
No s onima s kojima smo često nasamo, to da netko zaspi posve je prirodno. Štoviše, to može biti ugodan znak da se dobro poznajemo. Možda je zato Terezija žalila zbog toga „kako rijetko duše dopuštaju da On u njima mirno spava“.
Primjer majke i djeteta
Sigurno ne bismo smatrali izgubljenim vremenom da majka provede cijeli dan sa svojim djetetom koje često spava.
To često vrijeme provedeno nasamo omogućuje majci da upozna to malo biće na način na koji ga drugi neće upoznati. Kada dijete zaplače, majka će znati je li to plač gladi, umora ili tek opće razdražljivosti.
Onima koji nisu proveli takvo vrijeme s tim djetetom, svi će plačevi zvučati isto. Dapače, plač tog djeteta možda se neće moći razlikovati od plača bilo kojeg drugog djeteta.
Majka poznaje plač svoga djeteta i, iz sveg vremena provedenog zajedno, znat će što se svakim plačem poručuje.
Majka i dijete u igri / Foto: Pixabay
Upoznati Boga kao Osobu kakva On doista jest zahtijeva često vrijeme provedeno nasamo s Njim. Bez stvarnog vremena provedenog s Bogom postoji opasnost da Ga nikada ne upoznamo kao Osobu kakva On uistinu jest.
Možda zamišljamo da znamo što Bog misli, umjesto da s vremenom naučimo „suptilnosti“ kojima komunicira s nama. Možda ćemo pretpostavljati da je Bog mnogo srditiji nego što jest. Mogli bismo previdjeti kako tuguje nad nama, piše Catholic Exchange.
Možda ćemo posve promašiti razumjeti način na koji nas ljubi, ako se ne potrudimo „spoznati da sam ja Bog“ (Ps 46,11).
Da bismo doista upoznali Boga kao Osobu, potrebno je vrijeme.
Primjer svetaca
Oko 390. godine poslije Krista započeo je zadaću prevođenja cijeloga Svetog pisma na latinski jezik.
U to je vrijeme latinski bio opći jezik diljem zapadne Europe. Prvo je preveo Bibliju s grčkog, a zatim je ispravio Stari zavjet u odnosu na hebrejski original.
sv. Jeronim predaje Sveto pismo papi Damazu / Foto: Wikimedia Commons
U izvornom hebrejskom tekstu Starog zavjeta i grčkom tekstu Novog zavjeta ima toliko riječi koje bi mogle imati različita značenja na latinskom. U nastojanju da se napravi ispravan prijevod, trebalo je dvadeset i jedna godina čestog vremena provedenog nasamo s Bogom.
To vrijeme nije bilo uzalud.
Dovelo je sv. Jeronima do uvjerenja da je „nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista“. I tijekom sljedećih tisuću godina ono što je postalo poznato kao „latinska Vulgata“ bila je inačica Biblije kojom su se svi u zapadnoj Europi služili u vlastitom vremenu provedenom nasamo s Bogom.