Hej, molim te, nemoj spustiti slušalicu! Nemam vremena za razgovor. Što želiš!? Trudna sam, 3. mjesec... Zašto mi to govoriš? Ne trebaju mi problemi! Očisti to!
Misionar Krvi Kristove pater Stjepan Ivan Horvat na svojim je društvenim mrežama objavio dirljivu priču koja u sebi nosi snažnu poruku. U nastavku prenosimo objavu patera Stjepana Ivana Horvata.
Hej, molim te, nemoj spustiti slušalicu!
– Nemam vremena za razgovor. Što želiš!?
– Trudna sam, 3. mjesec …
– Zašto mi to govoriš? Ne trebaju mi problemi! Očisti to!
– Liječnik je rekao da je prekasno … Što da radim?
– Zaboravi moj broj!
– Kako to da zaboravim? Halo?! Halo?!
… Pretplatnik je privremeno nedostupan …
… Pretplatnik je privremeno nedostupan …
3 mjeseca kasnije …
– Hej mali.
– Bok. Tko si ti?
– Ja sam tvoj anđeo čuvar.
– A od koga ćeš me čuvati? Ovdje sam na sigurnom i želim ostati ovdje.
– Smiješan si. Kako misliš živjeti ovdje, u stomaku?
– Dobro. Samo, mama plače svaki dan …
– Ne brini. Odrasli ponekad imaju takve probleme.
– Jesi li vidio moju mamu? Kakva je ona?
– Naravno, uvijek sam joj blizu. Lijepa je i vrlo mlada.
Još 3 mjeseca kasnije …
– Glupe cipele! Izgledam poput kita! Ne mogu svezati cipele! Dobit ću slom živaca!
– Anđele, jesi li tu?
– Tu sam.
– Mama plače od jutra. Ona se ljuti i svađa sama sa sobom.
– Ne brini. Jesi li spreman vidjeti kakav je svijet?
– Mislim da jesam, ali jako se bojim. Mamu će moj dolazak sigurno uzrujati.
– Ma daj?! Sigurno će se će razveseliti. Kako ne voljeti tkvog mališana poput tebe?
– Anđele, kako je izvan trbuha?
– Sad je zima. Svijet je bijel i bijele pahuljice padaju s neba. Ubrzo ćeš vidjeti.
– Anđele, spreman sam!
– Hajde, mali. Čekam te.
– Anđele, bojim se.
Mališan je rođen ubrzo, bez pomoći i bez svjedoka. Dan kasnije, u predgrađu grada:
– Ne ljuti se na mene, sine, vremena su takva … Ne mogu se nositi sa sobom. Tko će me željeti s tobom? Imam cijeli život pred sobom, a ti ionako ništa ne znaš, samo ćeš zaspati…
– Anđele, gdje je mama nestala?
– Ne znam, ne brini. Vratiti će se brzo.
– Anđele, zašto imaš tako čudan glas? Plačeš li ti to? Molim te, reci mami da mi je ovdje jako hladno.
– Ne maleni, ne plačem. Učinilo ti se. Odmah ću dovesti tvoju mamu. Samo nemoj zaspati! Plači što glasnije možeš! Samo plači!
– Ne želim plakati jer je majka rekla da spavam …
U to vrijeme, nedaleko u jednoj kući…
Ne razumijem kamo sad ideš po toj hladnoći nakon izlaska iz bolnice? Pa tisuće parova ne mogu imati djecu, ne radi to.
– Molim te, obuci se i pođi sa mnom.
– Ali gdje?
– Ne znam gdje. Jednostavno osjećam kao da moram nekamo otići. Molim te, vjeruj mi.
– Dobro, ali ovo je zadnji put da te slušam.
Iz kuće je izašla žena koja je brzo hodala. Suprug ju je pratio.
– Dušo, imam osjećaj da znaš kuda ideš.
– Nećeš mi vjerovati, ali nešto me vodi. Osjećam kao da me nešto vuče za ruku.
– Plašiš me! Obećajte da ćemo, kad se vratimo, nazvati tvoga liječnika!
– Tiho! Netko plače…
– Kao da je dijete…
– Mali, plači glasnije! Mama se izgubila, ali uskoro će te pronaći.
– Anđele, gdje si bio? Zvao sam te! Jako mi je hladno …
– Bio sam po tvoju mamu. Već je sasvim blizu …
– O Bože, to je doista nečije dijete! Gotovo se smrzlo!
– Brzo! Brzo! Trči kući s njim!
– Anđele, moja majka ima drugačiji glas …
– Naviknut ćeš se maleni. To je glas tvoje prave majke …