Čovjek je po svojoj naravi biće odnosâ. Uspostavlja odnose sam sa sobom, s drugima i s Bogom. Odnos s Bogom može se pojednostavljeno nazvati religioznost, piše fra Josip Ikić, član Franjevačke provincije Bosna Srebrena djeluje kao prefekt i odgojitelj sjemeništaraca u Visokom za Svjetlo riječi. Religiozan čovjek živi pobožno: po Božjoj volji. Polazeći od čovjeka, možemo reći da je pobožnost vjernikov stav privrženosti i ljubavi prema Bogu i Božjim stvarima koji se pokazuje kroz razne molitve i obrede. Te molitve i obrede također nazivamo pobožnostima, pa tako imamo razne osobne i javne pobožnosti Isusu, Gospi i svecima. Gledano iz Božjeg kuta, pobožnost je dar Duha Svetoga vjernicima; taj dar im omogućuje da uspostave odnos ljubavi prema Bogu kao svome Ocu i bratski odnos prema svim ljudima kao svojoj braći i sestrama. Duh Sveti pomaže vjernicima da napreduju u pobožnosti: u bogoljubnosti i čovjekoljubnosti.

Duh Sveti pomaže vjernicima da napreduju u pobožnosti: u bogoljubnosti i čovjekoljubnosti.

Sv. Pavao kaže da smo svi mi koje vodi Duh Božji sinovi i kćeri Božje jer smo primili Duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!” Sam Duh je svjedok s našim duhom da smo djeca i baštinici Božji. (Usp. Rim 8,14-17). Osim tog prisnog odnosa s Bogom kao svojim tatom, Duh nam pomaže da budemo svjesni i svoga poslanja i dostojanstva. Naime, Duh nam poručuje preko sv. Petra, da smo po krštenju postali rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještamo silna djela Onoga koji nas iz tame posla k divnom svjetlu svojemu (usp. 1Pt 2, 9). Kao pobožni krš­ćani trebamo uvijek biti svjesni svoga poslanja i svoga dostojanstva. Bog ne želi biti dio našeg životnog plana po kojem želimo biti sretni, kao onaj koji stalno uskače kad ga zazovemo u potrebi. On želi da mi postanemo dio Njegova plana, jer samo tako možemo biti sretni. Njegov je plan da mi naviještamo Njegova silna djela po cijelom svijetu i kroz svu povijest da bi se svi ljudi spasili. On želi da budemo istinski sretni i blagoslovljeni.

Bog ne želi biti dio našeg životnog plana po kojem želimo biti sretni, kao onaj koji stalno uskače kad ga zazovemo u potrebi.

Po kriterijima evanđelja blagoslovljen je onaj koji ima milosrdno srce, srce koje ljubi Boga i bližnjega. Nitko se ne rađa s takvim srcem. Takvo srce se u nama, uz pomoć Duha Svetog i njegovih darova, posebno dara pobožnosti, postupno i neprestano razvija i usavršava. To je cilj prema kojem težimo cijeloga života: biti milosrdni kao što je milosrdan naš Otac nebeski.

Po kriterijima evanđelja blagoslovljen je onaj koji ima milosrdno srce, srce koje ljubi Boga i bližnjega.

Dakle, zahvaljujući daru pobožnosti, koji nam Duh Sveti ulijeva kroz molitvu, možemo se sa sigurnoš­ću smatrati ljubljenom djecom Božjom, bez obzira na svoje patnje. A ako smo djeca Božja, onda u našem srcu nema mjesta žalosti i strahu. Budimo istinski pobožni, živeći i radeći za Boga i bližnjega, pa će i naša srca biti ispunjena ljubavlju i radoš­ću.