"Zato, pustite nas na miru s gluparijama, cirkusom i kičem koji pokušavaju zamijeniti i istisnuti i bitno i sržno! Dajte nam da slavimo Boga bez suptilnog zlostavljanja i deplasiranja pojedinaca ili zajednice. Nije uspjelo prije, neće ni sada", poručio je fra Ivan Marija Lotar u promišljanju o Božiću.
Župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, fra Ivan Marija Lotar na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje vezano uz Božić. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.
…nije novost. Naprotiv, kad odete na internet i upišete “Božić” ili “Christmas” u tražilicu, “izbaci” vam svašta nešto, a Boga – najmanje.
Nisam protiv borova – imaju svoje mjesto. Nisam niti protiv ukrasa i lampica; Božić, na kraju krajeva i jest blagdan svjetla, pa i oni imaju svoje mjesto. Ukoliko nekom nije jasno kakve to veze ima s kršćanskim slavljem Božića, neka istraži sâm.
No posve izbaciti Boga iz Božića je apsolutno neoprostivo. Da – neoprostivo!
A zašto?
Neću ovdje dramatizirati sa žalošću o “slavljenju rođendana bez slavljenika” niti se služiti sličnim sladunjavim retorikama.
Ne. Stvari su puno ozbiljnije.
Zašto Božić postaje božić?
Pa zato što postoje nevjernici koji, eto, ne vjeruju u Boga, pa da se, jadni ne bili, ne uvrijede našom “bogovskom” paradigmom.
To je glup izgovor, da ne može biti gluplji. Većini normalnih nevjernika ne smetaju ni Bog, ni Božić, ni Marija i Josip ni anđeli ni jaslice ni itko ili išta drugo.
Većina normalnih nevjernika će vam čak i čestitati Božić riječima:
“Sretan/čestit Božić!”, a ne: “Sretni blagdani!”
Ne’š ti!
A komu onda smeta Bog u Božiću?
Manjini kojoj se pod svaku cijenu pokušavamo dodvoriti, svidjeti.
Ista ta manjina će se naći uvrijeđenom kada kažete istinu o Božiću, ali će bez problema izrugivati naše svetinje putem umjetnosti, psovati Boga bez razmišljanja vrijeđa li nas (većinu) to što čini, ismijavati vas kad se u javnosti prekrižite prije jela, nosite neki “vjerski” ukras ili simbol… Politička korektnost, kako-da-ne.
Srećom, to je manjina dvostrukih mjerilâ.
Iako glasna i nasilna, ali i dalje manjina.
Hoćemo li ikada izaći iz kamenoga doba u kojem se svi moramo usuglasiti oko svega kako bismo se voljeli, prihvaćali, poštovali? Nadam se. Tada neće samo “vojnik vojniku pružiti ruku” , nego će svatko svakoga poštovati bez obzira na sve. Ne zbog Zakona, nego radi ljubavi! Ne uzrokom, nego namjerom. Istinski.
Zato, pustite nas na miru s gluparijama, cirkusom i kičem koji pokušavaju zamijeniti i istisnuti i bitno i sržno!
Dajte nam da slavimo Boga bez suptilnog zlostavljanja i deplasiranja pojedinaca ili zajednice. Nije uspjelo prije, neće ni sada