Nikada nisam primijetio čudne i neugodne stvari koje su ljudi govorili jedni drugima nakon razornog gubitka sve dok se Sara nije rodila – i nitko zapravo nije znao hoće li živjeti ili će neočekivano umrijeti. (Zna li to netko o nekom životu ili smrti?) Jednog popodneva svratila nam je prijateljica iz naše župe s toplim obrokom. Spremali smo se odvesti Saru u dječju bolnicu na konzultacije o prvoj velikoj operaciji koju će morati podnijeti – rekonstrukciji svoda lubanje, piše Jeannie Ewing s katoličkog portala Catholic Exchange.

Prvo što je učinila kad je ušla u naš dom bilo je da me zagrli i rekla: “Znaš, Bog daje posebnu djecu posebnim roditeljima.” Nisam znala što da kažem. Bio je to prvi susret koji sam ikada imala s nečim za što sam znala da osoba želi udjeliti utjehu, ali to sam smatrala štetnim i beskorisnim.

Jednostavno sam se nasmiješila i zahvalila joj, dok sam kipjela iznutra i pokušavala sve to shvatiti.

Od tada sam radila s ljudima diljem zemlje koji su pretrpjeli razne razorne gubitke. Toliko je među nama onih koji se jedva drže, koji osjećaju da su im se životi smanjili u smislu da nitko zapravo ne razumije njihovu nevolju. Dok većina onih koji su nam najbliži govore ono što misle da će nam zaista pružiti utjehu u našim trenucima potrebe, riječi često padaju u vodu kada smo bolnog srca.

Iako postoje bezbrojne mogućnosti klišeja koje treba izbjeći, kratkoće radi, odabrala sam pet koje najčešće čujem među ožalošćenima.

“On je na boljem mjestu.”

Većina klišeja u sebi nosi sjeme istine, ali problem se događa kada riječi imaju namjeru zamijeniti promišljena djela milosrđa. Znajući da je netko tko je umro ili za koga smo duboko brinuli, “na boljem mjestu” (vjerojatno na nebu) ne čini da bol zbog gubitka te osobe nestaje.

Ubrzo nakon gubitka, nije neuobičajeno osjetiti intenzivne navale bijesa, usmjerene na osobu koja je umrla, nas same, čak i Boga. Razmotriti mogućnost da je njegova ili njezina duša “na boljem mjestu” zapravo može potaknuti tu ljutnju, osobito ako je osoba umrla pod užasnim ili vrlo tragičnim i zbunjujućim okolnostima.

“Sve se događa s razlogom. Božji putevi su tajanstveni.”

Što više životnog iskustva stječemo, shvaćamo koliko život može biti nepredvidljiv, pa čak i kaotičan. Opet, istina je da Bog djeluje u misteriju koji nikada nećemo u potpunosti shvatiti, zbog naše konačnosti, ali neposredno nakon gubitka, ne možemo uvijek podnijeti udarac takve izjave.

Događa li se sve s razlogom? Moglo bi se uvjerljivo, u teološkom smislu, reći da je to istina. Bog ima savršenu volju. Mnogi od nas to znaju i prihvaćaju. Razumijemo da Bog nikada aktivno ne želi štetu ili patnju, ali da su to neizbježnosti zbog Izvornog grijeha. Umjesto toga, Bog dopušta da se dogodi patnja, ali mi nemamo adekvatno objašnjenje zašto. I možda nikada nećemo imati odgovore na svoja pitanja.

“Bog nam ne daje više nego što možemo podnijeti.”

Prije nekog vremena, kad sam se borila s ovom izjavom, netko me je žurno udario, moj duhovni ravnatelj je rekao nešto vrlo upečatljivo: “Čak je i Isus bio slomljen pod težinom svoga križa. Tri puta.”

Ponekad nam Bog daje više nego što možemo podnijeti. Mislim da je ova izjava nastala iz stiha u 1. Korinćanima 10,13 koji se slobodno prevodi u “Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.”

Vjera da nam Bog ne daje više nego što možemo podnijeti može nam zapravo učiniti da se osjećamo još gore kada se gušimo u svojoj patnji. Možda vjerujemo da naša vjera nije dovoljno jaka ili da nešto što radimo uzrokuje patnju. U stvarnosti, najbolje je usredotočiti se na Kristovu muku i svoju bol predati Isusu, znajući da ni On ne može sam nositi svoj križ.

“Sve je u Božjem vremenu.”

Da, Božanska Providnost je koncept da se sve okolnosti spajaju u skladne zaključke. Kada retrospektivno pogledamo razdoblja našeg života kada nismo razumjeli zašto stvari ne sjedaju na svoje mjesto, a onda odjednom, jesu, možemo jasnije odrediti Božju ruku na djelu u koordinaciji aspekata koji su se trebali dogoditi prije nego što je život mogao krenuti naprijed.

To, međutim, nema smisla kada je riječ o smrti i gubitku. Kako smrt uistinu može biti Božji trenutak? Malo dijete umire od nedijagnosticirane srčane bolesti? Tinejdžer poginuo u fatalnoj automobilskoj nesreći? Mlada mama s nekoliko male djece koja umire od raka? Iskreno, ne trebamo secirati Božje vrijeme ili načine kada tugujemo. Jednostavno moramo neko vrijeme živjeti usred svih tih pitanja.

“Vrijeme liječi sve rane.”

Čula sam da se u dokumentarcu u kojem je mlada žena izgubila sina zbog ubojstva kaže: “Vrijeme ne liječi sve rane. Pomaže nam da se nosimo s našim ranama.”

Vjerovati da će protok vremena nekako smanjiti našu tugu znači ograničiti način na koji tugujemo. Savjetnik mi je jednom rekao da nam Bog daje naše emocije, a kada se one pojave u nama, možemo im se posvetiti nježno. Bit će trenutaka u našim životima kada će se tuga ponovno pojaviti na bizarne načine, čak će nas iznenaditi jer smo mislili da smo “nastavili dalje” ili “preboljeli”.

Vrijeme nam pruža prostor da osjetimo uspone i padove vezane za sve što živimo i sve umiremo. Ne briše ono što smo – ili koga – izgubili.

Tuga je komplicirana i nijansirana, ali je i čudna, paradoksalna prilika da se približimo ranjenom Srcu Isusovu i rastemo u dubljoj ljubavi prema Njemu. Nalazimo ozdravljenje u Njegovim ranama.