U svom posljednjem članku za Catholic Exchange osvrnuo sam se na jednu od ključnih razlika između katoličkog i protestantskog shvaćanja spasenja, a ovaj put želim pogledati još jedan način na koji se razlikujemo od naše odvojene braće po ovom važnom pitanju.

Postoje brojni odlomci iz Svetog pisma koji podržavaju katoličko gledište o ovom pitanju (na primjer, Rimljanima 11,17-22, 1. Korinćanima 9,24-27 i Galaćanima 5,19-21). Novozavjetni pisci uvijek iznova upozoravaju svoje čitatelje na mogućnost gubitka spasenja, pa je na prvi pogled teško vidjeti kako se itko može s nama oko toga ne složiti. Ali nije nemoguće. Postoji još jedan način da objasnimo te tekstove, pa uronimo u to objašnjenje i vidimo je li to doista moguće.

Pobijanje i problem

Nekoliko protestantskih znanstvenika tvrdi da su ta upozorenja zapravo način na koji Bog uvjerava kršćane da ustraju u vjeri i ljubavi, pa iako bismo teoretski mogli izgubiti svoje spasenje, Božja milost osigurava da se to nikada ne dogodi. Drugim riječima, govoreći nam što bi se dogodilo ako doista padnemo u ozbiljan grijeh ili izgubimo vjeru motivira nas da ostanemo postojani, a ta motivacija je dio (ali očito ne sva) onoga što nas sprječava da izgubimo svoje spasenje.

U ovom trenutku možda mislite da je ovo objašnjenje vrlo pametno, ali cijela teorija ima ogromnu, zjapeću rupu: očito postoje kršćani koji upadaju u ozbiljan grijeh ili potpuno izgube vjeru. Mnogo je kršćana koji prelaze na druge religije, postaju ateisti ili žive kao da grijeh nije velika stvar, pa koliko god ova teorija bila genijalna, jednostavno se ne slaže s onim što možemo vidjeti vlastitim očima.

“Ni bijahu od nas”

Ali nije baš tako jednostavno. Teolozi koji zastupaju ovo gledište tvrde da ti ljudi za početak nikada nisu bili pravi kršćani i tvrde da je upravo to ono što uči Novi zavjet:

“Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas.” (1. Ivanova 2,19)

Narod koji je “otišao od nas” otpao je od vjere, pa ovaj tekst (navodno) govori da ljudi koji napuštaju kršćanstvo nikada istinski nisu pripadali zajednici vjernika. Da jesu, ostali bi kršćani, pa činjenica da su otpali pokazuje da za početak nikada nisu bili pravi kršćani. Iz ovoga možemo ekstrapolirati i reći istu stvar o ljudima koji ostaju u teškom grijehu bez pokajanja. Ni oni nikada zapravo nisu bili dio zajednice vjere jer da jesu, ustrajali bi u vjeri i ljubavi.

Nikad ili Ne Više?

Još jednom, to je prilično pametan argument i čini se da ima stvarnu osnovu u Svetom pismu. Dakle, što možemo reći o tome? Pa, ja bih sugerirao da sv. Ivan zapravo ne govori ono što ovi znanstvenici misle da on govori. Tekst ne kaže da kršćani koji otpadaju nikada nisu bili “od nas”. Jednostavno kaže da nisu “od nas”, a to bi vrlo dobro moglo značiti da više nisu “od nas”. Zapravo, to bi moglo biti najvjerojatnije tumačenje retka. Ako je Ivan htio reći da ti ljudi nikada nisu bili “od nas”, zašto to zapravo nije rekao?

Dakle, naše empirijsko zapažanje da kršćani zapravo mogu ustrajati u ozbiljnom grijehu ili otpasti od vjere još uvijek stoji, a samo to je dovoljno da dokaže da je katoličko stajalište ispravno. Ali još nismo gotovi. Čak i osim dokaza naših očiju, postoji još jedna, jednako fatalna mana u ovom pametnom objašnjenju brojnih upozorenja Svetog pisma o gubitku našeg spasenja.

“Odijeljen od Krista”

Postoje odlomci koje ovaj argument ne može objasniti. Uzmimo samo jedan primjer, razmotrimo ovaj ključni tekst iz sv. Pavla:

„Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali.” (Galaćanima 5,4)

U ovom retku, sveti Pavao ne kaže da će njegovi čitatelji biti “odijeljeni od Krista” ili da će otpasti od milosti ako se pokušaju opravdati “zakonom” (židovskim zakonom). Ne, on kaže da su ti ljudi već odvojeni od Krista. On kaže: “otpao si od milosti.” On ovdje ne govori o hipotetici. On govori o nečemu što se zapravo dogodilo.

Zapravo je moguće pasti u ozbiljan grijeh i odsjeći se od Krista, pa je zapravo moguće izgubiti svoje spasenje. Kao rezultat toga, po ovom pitanju katoličko je shvaćanje čvrsto ukorijenjeno u Svetom pismu, a gledište da je naše spasenje osigurano od samog početka je iskrivljenje onoga što Biblija zapravo kaže.