Željko je rođen je 5. rujna 1963. godine u Konjicu u Hercegovini kao drugi od petero djece Ivana i Zorke. Odrastao je uz braću Zvonimira i Rajka te sestre Ivanku i Mariju. Odgajala ih je majka, prisjeća se Rajko, jer je otac iz političkih razloga morao napustiti Jugoslaviju. Kao gastarbajter u Njemačkoj zarađivao je za obitelj koja je živjela od njegove plaće. Željko je u Konjicu završio osnovnu školu, a zatim srednju strojarsku u Zagrebu. Kao strojarski tehničar zaposlio se u poduzeću Elektroda u kojem je upamćen kao jedan od najboljih majstora. Brat Rajko prisjetio se Željkove osobnosti:

 „Za razliku od mene bio je miran i povučen. Crn, povisok. Privlačan za sve, kao magnet. Zračio je nekakvom pozitivom, duša od čovjeka. Ne kažem to jer je bio moj brat nego su ga zaista svi voljeli. Imao je djevojku Mariju koja se nakon njegove pogibije nikada nije udala.  Bavio se borilačkim sportovima. Trenirao je taekwondo, a jedno vrijeme bavio se i full-contactom. Osim toga bio je odličan nogometaš i znali smo često igrati nogomet. Kada sam ja 1983. stigao u Zagreb išli smo svake nedjelje u crkvu na glavni zagrebački trg u kapelu Ranjenog Isusa. Mi smo inače odgojeni u katoličkom i domoljubnom duhu. Kada je počinjao rat nismo puno razmišljali. Najstariji brat Zvonimir otišao je u 2. A brigadu „Gromovi“, ja sam otišao u pričuvni sastav MUP-a, a Željko je zapeo da ide u „Tigrove“ u kojima je na koncu i završio u svibnju 1991. godine kada je osnovana 1. A brigada Zbora narodne garde.“

Željko Barišić

Prošao je ratišta Banovine, istočne i zapadne Slavonije i na koncu završio na južnom bojištu kao zapovjednik voda u 6. bojni „Tigrova“. Dozapovjednik bojne Josip Anušić prisjetio se okolnosti Željkove pogibije:

 „U rujnu 1992. godine 6. bojna bila je već značajnije desetkovana. Od proljeća mnogi su suborci ranjeni ili poginuli i zapravo je bilo nas 50-60 u cijeloj bojnoj. Kobnog 13. rujna zapovjednik bojne vodio je jednu grupu, a ja drugu u kojoj je bio i Željko. Naš zadatak bio je ostvariti napredovanje na rubu Popova polja. U podnožju brda Ročišta odredio sam zapovjednika satnije Boru Maslu da sa mnom ode gore i provjeri nalazili se na vrhu netko od hrvatske vojske. Bojište je bilo vrlo aktivno i nije se zapravo znalo gdje su prve linije. U tom trenutku na osobni zahtjev priključio nam se Željko Barišić. Kada smo se popeli nismo našli nikog od hrvatskih snaga no uočili su nas neprijateljski vojnici i s druge strane Popova polja na nas je otvorena topnička paljba. Jedna haubička granata pala je u zaklon u kojem smo se nalazili. Granata je pala direktno na Željka koji je na mjestu ostao mrtav. Boro Masle teško je ranjen i ostao je invalid, a ja sam dobio gelera po glavi. U tom trenutku ostao sam bez svijesti i došao sam k sebi nakon kraćeg perioda. Već je dio naših suboraca došao nas izvući. I tada je započeo i pješački napad na nas. Trombloni su padali oko nas, no nekako smo odbili napad. Da smo se išli povlačiti poubijali bi nas.“

Željko Barišić (treći s lijeve strane)

Željkovo tijelo u šatorskom krilu suborci su izvukli s prve crte, a već tri dana kasnije ispraćeno je na Mirogoju uz sprovodne obrede koje je vodio velečasni Alojz Žlebčić iz crkve Krista Kralja na Trnju.

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.