Građani Hrvatske pratili su konvoj majki koje su bile organizirane u pokret “Bedem ljubavi” cijelim putem do Beograda. No, iz Beograda su počeli stizati glasovi o lošim postupcima prema majkama, o tome da ih zlostavljaju vojni policajci. Ukratko, generali su ih prevarili. Nisu prihvatili njihove zahtjeve, odveli su ih u Dom garde na Topčideru, nitko im se službeno nije obratio, a iz medija pristup su imali samo srpski novinari.

U jutro 30. kolovoza razočarane i iscrpljene majke vratile su se u Zagreb gdje su ih dočekale tisuće Zagrepčana. Taj skup potpore “Bedemu ljubavi” ostao je upamćen po legendarnom govoru Vlade Gotovca pred Komandom V. vojne oblasti:

“Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe.

A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače?

Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!”

Nakon toga Bedem ljubavi se omasovljava te širi diljem Hrvatske, ali i inozemstva. Naime ogranci te organizacije uskoro su osnovani u Francuskoj, Kanadi, Njemačkoj i drugdje. U rujnu 1991. majke odlaze na zapad. U Bruxellesu su europarlamentarki Doris Pack predale Apel žena Hrvatske, a primljene su i kod ministra vanjskih poslova SR Njemačke, Hansa-Dietricha Genschera gdje su naišle na razumijevanje i potporu.

U diplomskom radu „Domovinski rat i prognaničko-izbjegličko pitanje 1991./1992.“ magistar povijesti Ivan Ljubić piše:

„O snazi i utjecaju Bedema ljubavi svjedoči to da je dio rujanske klase ročnika JNA vraćen kući. Odbor potom mijenja ime u Pokret majki za mir, dakle govori se o Bedemu ljubavi – pokretu majki za mir od rujna 1991. Inicijativa se širi i na Srbiju pa je tako ubrzo osnovan i Pokret majki Srpkinja za mir koje nisu imale problema s jasnom osudom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Bedem ljubavi djeluje na više fronti, od primarnog zadatka traganja za sinovima na odsluženju vojnoga roka u JNA, preko značajnog doprinosa internacionalizaciji krize u Jugoslaviji i afirmacije Republike Hrvatske, do humanitarnih aktivnosti.“