Hrabri su se vojnici okupili u Nuštru 26. rujna i po noći krenuli prema Vukovaru. Naravno da dolazak oveće skupine hrvatskih vojnika nije prošao nezapaženo kod agresora pa je HOS-ovcima već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacačkim granatama. Stoga su u selu ostali sve do jutra kada je napad već jenjavao i kada su iz Vukovara stigli vodiči koji su ih kukuruznim putem uveli u grad. Naime već tada to je bio jedini mogući način da se uđe u grad.

U gradu su se nakon kraćeg odmora postrojili pred zapovjednikom obrane grada Milom Dedakovićem “Jastrebom”. Dedaković ih je uputio u stanje u gradu i na to da su oni sada pod zapovjedništvom novoosnovane 204. brigade ZNG. HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, najtežeg gradskog bojišta u posljednjem djelu bitke. Ukupno ih je u bitci za Vukovar sudjelovalo 58. Nakon dolaska prve skupine od 53 pripadnika, stigla je u noći 30. rujna skupina od još pet HOS-ovaca. Nakon nekoliko dana, po zapovijedi, skupina HOS-ovaca, otišla je u pomoć Bogdanovcima gdje je konsolidirala obranu tog vrlo bitnog sela koje se naziva i “vrata Vukovara”. Dolazak u Vukovar na današnji dan 1991. godine u svojoj knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“ opisao je Damir Markuš Kutina:

„U rane jutarnje sate krenuli smo od Nuštra prema Marincima, Bogdanovcima, Vukovaru. Uvijek ću se sjećati te mračne noći. Negdje oko 2 sata poslije ponoći, dok je padala kiša, ona jesenska, sitna, kolona je pod ugašenim svjetlima skrenula s asfalta na nekakav poljski put. To je bio jedini ulaz i izlaz, a put je bio toliko blatnjav da smo morali izaći iz vozila gurati ih. Kad je tada netko povikao da je vodič nestao, točnije dvojica vodiča, odmah sam pomislio na zasjedu i izdaju. Držao sam čvrsto pušku i bio spreman, a u daljini su se čule detonacije, ne toliko blizu, ali dovoljno da znamo da smo već blizu fronte. Uostalom, to smo i htjeli. Odjednom se iz smjera Vukovara začula neka buka, svi smo pomislili da je to tenk i bacili se u zaklone. Buka je bila sve veća i jača, a mi smo čekali da otvorimo vatru na tenk. Međutim, naišao je traktor. Pomislih kako mi nije palo na pamet da je to traktor i kako nitko nije prepoznao da je to zvuk traktora, a ne tenka. Očito je napetost napravila svoje. Bio je to domaći čovjek koji je došao pomoći nam da izvučemo vozila iz blata prema Bogdanovcima. Tako je i bilo.

Čim smo ušli u Bogdanovce, malo selo u obliku slova ‘T’, počelo je granatiranje. Poiskakali smo u zaklone, medu kuće i u njih. Kad je napad prestao dogovorili smo kako da dođemo do odredišta, do Vukovara. Odlučili smo prespavati i ujutro krenuti prema gradu. Jedan domaći branitelj pokazao nam je ostatke kasetne bombe, odnosno njezin kostur. (…) U cik zore krenuli smo put grada, a uz kukuruze smo vidjeli spaljene olupine vozila, koje su uglavnom bila okrenuta prema Vukovaru. Ta slika je bila vrlo jaka i pitao sam se, neće valjda i nas zadesiti ista sudbina, jer teško se braniti na tom kukuruznom putu. Ipak, bez pucnja i problema stižemo u grad.“