Povijesnu odluku Hrvatski sabor donio je na temelju rezultata referenduma, održanog mjesec dana ranije, na kojemu je čak 93,2 posto birača zaokružilo na listiću “DA” za državnu samostalnost. Hrvatski narod tako je demokratskim putem izrazio svoju volju da sam upravlja vlastitom sudbinom i to uz neodobravanje svjetske diplomacije i pod prijetnjom ratnog sukoba koji je već započinjao u Hrvatskoj.

U svom govoru, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman je istaknuo:

“Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga.”

Prigodom usvajanja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Tuđman je rekao:

“S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.”

Zanimljivo „Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti“ nije donesena jednoglasno. Dio srpskih zastupnika napustio je sabornicu, dok su reformirani komunisti pod nazivom Stranka demokratskih promjena bili protiv. Prije glasanja zastupnicima se u ime SDP-a obratio Ivica Račan, koji je istaknuo da SDP podržava i odluku i postupak za suverenost i samostalnost Republike Hrvatske, ali da je nezadovoljan time što “nije ostavljena mogućnost za udruživanje s drugima koji to žele”, te da će glasati protiv. Tako je i bilo. Od zastupnika SDP-a jedino je Marko Vlašić Čiče s Korčule digao ruku za Ustavnu odluku kojom je izglasana puna hrvatska nezavisnost bez ikakvih uvjeta.

Istog dana i Slovenija je proglasila svoju samostalnost te pokrenula postupak razdruživanja od Jugoslavije.

Već idućeg dana Hrvatska i Slovenija priznale su jedna drugu i tako postale prve države koje su to učinile. Međunarodna zajednica nije odmah prihvatila raspad Jugoslavije, te je cijeloj bivšoj Jugoslaviji nametnula embargo na uvoz oružja. S obzirom na vojnu premoć tadašnje JNA, to je značilo prepuštanje Hrvatske i Slovenije na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji. Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja tenkovi JNA ulaze iz Srbije u Baranju.

Pod pritiskom Europske zajednice, 7. srpnja 1991. godine, predstavnici slovenskih, hrvatskih, srpskih i jugoslavenskih vlasti sastali su se na Brijunima i potpisali Brijunsku deklaraciju kojom je na odluke slovenskog i hrvatskog Sabora uveden tromjesečni moratorij. Time je okončan „desetodnevni“ rat u Sloveniji no u Hrvatskoj se on nakon toga dodatno rasplamsao.

Jedan dan prije isteka tromjesečnog roka, 7. listopada 1991. godine, u Zagrebu su raketirani Banski dvori u kojima su se nalazili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i jugoslavenski premijer Ante Marković. Dan nakon neuspjelog atentata, kada je tromjesečni moratorij konačno istekao, Hrvatski sabor je, na povijesnoj sjednici u podrumu INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici, proglasio odcjepljenje od Jugoslavije. Danas se taj dan u Hrvatskoj obilježava kao Dan neovisnosti. Međunarodno priznanje stiglo je tek u siječnju 1992. godine nakon tisuće žrtava koje su položile svoje živote u temelje današnje hrvatske države.

Današnji datum, 25. lipnja, počeo se kao Dan državnosti slaviti tek 2001. godine kada je zamijenjen dotadašnji 30. svibnja koji se obilježavao u spomen na konstituirajuću sjednicu hrvatskog Sabora 30. svibnja 1990. godine. Postojanje Dana državnosti 25. lipnja i Dana neovisnosti 8. listopada djeluje vrlo zbunjujuće na mnoge hrvatske građane. Naime ono što su zastupnici u Saboru izglasali u lipnju zapravo je ono što se naposljetku stvarno dogodilo tek u listopadu 1991., pa se postavlja pitanje smisla proglašenja obaju nadnevaka za blagdane. Spornim premještanjem Hrvati su izgubili nacionalni praznik, stoga ne čude česte inicijative da se kao Dan državnosti ponovno uvede 30. svibnja koji se danas obilježava kao Dan Hrvatskog sabora.