Grad je napadan iz svih smjerova, svim raspoloživim sredstvima. Sa šibenskog mosta, iz vojarni JNA u samom gradu, s ratnih brodova u luci i borbenim zrakoplovima. U borbu se uključuje nakon toga topnička bitnica s otoka Žirja. Topovi iz II. svjetskog rata ponovno su stavljeni u funkciju. Vojni brodovi ispred Šibenika uzmiču u luku kada su shvatili da ih gađaju sa Žirja. Naime JNA je cijelo vrijeme mislila da drži Žirje ne znajući da se Željko Baltić, hrvatski Srbin koji je zapovijedao bitnicom, stavio u službu Hrvatske vojske. Žirje također gađa brodove koji pokušavaju ući u kanal Svetog Ante prema gradu. Brodovi Jugoslavenske narodne armije natjerani su na uzmak te se povlače prema Visu.

Nakon toga topnička bitnica sa Žirja šest starih talijanskih topova iz II. svjetskog rata usmjerava prema snagama JNA smještenim pred šibenskim mostom. Oni se nakon toga povlače prema Benkovcu, odnosno Zatonu. S njima bježi i Mladićeva desna ruka – Slavko Lisica. Možemo reći kako je bitnica na Žirju taj dan spasila Šibenik i Šibenčane jer je u samo nekoliko sati ispalila preko 800 granata po neprijateljima i zadala im velike probleme. Tijekom popodneva dogodilo se još nešto presudno za pozitivan ishod bitke – hrvatski su vojnici zauzeli dva vrlo bitna vojna objekta JNA na rogozničkom području – Zečevo i Kruščicu.

Prilika je ovo da se prisjetimo i Marinka Karduma, pripadnika Specijalne policije i prve žrtve obrane Šibenika, koji je poginuo na današnji dan 1991. godine. U rano jutro Kardum je bio u skupini koja je trebala izaći na šibenski most i odbaciti neprijatelja koji se ondje stacionirao. Akcija koja je trebala krenuti u četiri ujutro odgođena je, a kada se razdanilo JNA je otkrila njihove položaje te po njima otvorila tenkovsku vatru. Tih trenutaka prisjetio se Kardumov zapovjednik Ivica Ajduković Jastreb za Slobodnu Dalmaciju:

„Marinko je buku tenkova pokušao iskoristiti da se izvuče, da promijeni položaj i zauzme bolju poziciju, no kad je pretrčavao cestu iz strojnice ga je pogodilo u lijevu nogu. Rana je bila velika, teška, Marinko nije mogao ustati, pa je otpuzao do ruba ceste i skrio se u grmlje. Skinuo je maramu s glave, podvezao sam sebi nogu i čekao.“

Iz tenka je izišao jedan od vojnika, bio je to, tvrde očevici, oficir, prišao je Marinku, uperio u njega svoj škorpion i ispalio dva rafala. Hladnokrvno ga je usmrtio. Marinkovo tijelo nije odmah pronađeno, danima se nije znalo gdje je, obitelj se nadala da je nekim čudom još živ, a onda su stigle strašne vijesti iz Knina. Truplo bez glave pripadalo je Marinku, neprijatelj ga je takvog pokopao, a kasnije u razmijeni posmrtnih ostataka i predao hrvatskoj strani. U trenutku pogibije Marinko je imao 25 godina.

Za to ubojstvo Marinka Karduma osuđen je poručnik JNA Ivica Jelušić, prvo u odsutnosti na 12 godina, a na ponovljenom suđenju 1999. u njegovoj prisutnosti na 15 godina zatvora. 2003. zbog proceduralnih pogrešaka je ponovljeno suđenje, a Jelušić oslobođen. Tada je tužio hrvatsku državu za duševne boli i dobio 863 tisuće kuna odštete.