Krajem svibnja ugostili smo je u programu Hrvatskog katoličkog radija kao zagrebačku studenticu i dugogodišnju članicu Frame Đakovo - s velikom željom volontiranja na afričkom kontinentu - a već krajem idućeg mjeseca s prvim danima ljeta, objavila je svoju fotografiju iz čekaonice u zrakoplovnoj luci jer njezine pripreme odlaska k ispunjenju velike životne želje dosegle su svoj vrhunac. U međuvremenu je i diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Ona se zove Barbara Vargić i obećali smo joj da će nakon dva mjeseca svoje avanture volontiranja u Tanzaniji, preko Udruge ‘Kolajna ljubavi’, ponovno gostovati uživo u programu HKR-a, da nam sve lijepo i naširoko prepriča, ali smo se u međuvremenu sjetili kako bi bilo odlično imati i Barbarino javljanje izravno iz Afrike iz Sirotišta sv. Ante u Tanzaniji.
To hrvatska publika, ipak, nema čestu priliku. Rado se odazvala, te nam je sljedeće posvjedočila i, isto tako, sve popratila odličnim fotografijama koje vam također donosimo.
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
Uvjeti koje sam tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija.
Zahvaljuju Bogu na hrani, na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi
„Dva dana putovanja, dva leta, dva autobusa i puno pokušaja sporazumijevanja na svim raspoloživim jezicima ono su što je bilo potrebno da stignem na svoju prvu destinaciju – Monduli Juu. Otišla sam tamo kod patera Tomislava Mesića, hrvatskog misionara, koji već više od desetljeća boravi s plemenom Masaai u sjevernom dijelu Tanzanije.”
Barbara je provela kod njega 10 dana dijeleći školarine djeci od njihovih kumova iz Hrvatske.
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
„Uvjeti koje sam tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija.”
Obišla je nešto više od 30 djece u nekoliko škola i podijelila im školarine, kako bi i ove školske godine mogli imati obrazovanje, topao obrok i uniformu.
Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek
Sve je to moguće zahvaljujući sustavu kumstava udruge ‘Kolajna ljubavi’, organizacije preko koje je došla ovdje odakle piše svoje neposredne i jedinstvene afričke dojmove za redakciju HKM-a.
„Nakon deset dana, bilo je vrijeme za odlazak na moje glavno odredište; Sirotište sv. Ante u Songei. Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek.”
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
Sirotište ukupno broji 60-ak djece, no trenutno ih je u njemu 40, budući da su starija djeca otišla u srednje škole u drugim mjestima.
„Dnevna rutina je uigrana” – piše nam ova mlada Đakovčanka – „buđenje, jutarnja higijena, doručak pa odlazak u vrtić i školu”.
Školarci pješke odlaze u školu već oko 6.30 ujutro, a po povratku svi marljivo peru uniforme, pospremaju i pišu zadaće
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
„Naših jedanaest vrtićaraca pohađa vrtić u sklopu sirotišta, kojeg izvrsno vode dvije učiteljice, jedan učitelj te s. Judith.”
Ona, zajedno sa susestrom s. Mariom iz Družbe milosrdnih sestara sv. Križa čini desnu ruku sirotišta i udruge, budući da sestre koordiniraju sve operacije koje se ne mogu napraviti iz Hrvatske te svakodnevno skrbe o djeci.
Osmijesi i veselje u Tanzaniji su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti
Tu je, dakako, angažman Barbare i kolegice Ive, s kojom u Africi volontira, najveći.
„Osmijesi i veselje ovdje su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti. Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro. Duh je njihov zarazan i odzvanja sirotištem.”
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
Igra, cika i smijeh čuju se svakodnevno do susjednih ulica. Svatko od njih govori engleski, ima petice u školi te za sve imaju i volje i vremena, svjedoči nam za Hrvatsku katoličku mrežu.
„Nama odraslima mogu biti uzor u mnogočemu, a naročito u jakoj zahvalnosti koja im se vidi u očima.”
Foto: Privatna arhiva Barbare Vargić
Zahvaljuju Bogu na hrani – ističe Barbara Vargić – na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi. Prije nekoliko dana nestala je struja u cijelom sirotištu i kada se napokon vratila, njihovoj radosti nije bilo kraja.
„‘Asante, Mungu!’ – čulo se iz malih usta. ‘Bože, hvala Ti!’ – vikali su i zaista, hvala Mu.”
‘Joie de vivre’ – fraza je kojom Barbara na kraju zaključuje ovo svoje javljanje iz Afrike, kao i ozračje koje nam je barem ovako u zapisu pokušala prenijeti riječima iz tog tanzanijskog sirotišta čiji je nebeski zaštitnik ‘svetac svega svijeta’.
„Ukoliko toj radosti želite doprinijeti” – napisala nam je također – „pozivam vas da postanete kumovi djece u Tanzaniji i učinite nemjerljivu promjenu u njihovim životima”.
Sve informacije možete pronaći na stranici udruge:
http://www.kolajna-ljubavi.hr/prijava_kumstva/prijava.html.
„Molite za Afriku!” – zadnje su riječi ove naše mlade Slavonke koja i u dalekom svijetu svjedoči da je hrvatsko srce veliko.
U Domovinu bi se Barbara Vargić trebala vratiti krajem kolovoza, a obećano ćemo izvršiti i ugostiti je s prvim danima jesenske sheme u onoj istoj emisiji u kojoj je sve ovo i najavila krajem svibnja.
