U noći adventskoj

Očistite svoje sobice, zidove obijelite,

U postelje stavite nove slame

I čiste navlake:

U peći nek tinja vatra

I širi ugodnu toplinu,

Jer stižu hladni vjetrovi

Donoseć snijeg i sive oblake.

I kad vam sred noći studene i mračne

Neko pokuca na vrata skoro nečujno,

Bojeć se, da se nezvan ne narine,

Bio to prosjek, siromašak, starac,

Ili, putnik bijedni iz zemlje daleke,

O, primite ga, dajte mu večeru toplu

I krevet čisti- bez stanarine!

Čitavu noć budite mirni

I samo molitvom toplom

Prekidajte zimske noći tišinu:

Jer možda…

Možda ćete, draga braćo,

Tu malu pomoć i neznatnu ljubav

U ovo vrijeme adventsko

Iskazati Kristu gospodinu.

Foto: Robert Anic/PIXSELL

U očekivanju njegovog rođenja

Večernji sumrak klizi kroz granje i po mekom bijelom tlu:

Sa svojim slutnjama teškim dan je nestao crn.

O braćo ljudi, noćas budite spokojno mirni,

Zaboravite na sve do neba ljepota,

Zaboravite, da vam je ikada srce probio gorčine trn…

Noćas će kroz nijeme smrekove šume, preko blagih uvala

Spustiti se do ljudskih naselja k crkvi sred tihe doline

On – Veliki i Dobri, našim ocima Obećani,

O ponoći će čarobno zasjati i bijeli vrhunci,

A njegove će oči biti izvori draži, vedrine.

I ponoć će polako…nečujno hodajući snijegom

Do zabačenih koliba daleko od ceste.

Njegov dolazak neće uplašiti samotne ljude;

Oni znadu, kako je On blag i kako jedino On ih razumije,

Kad s Njime u rano jutro – pričeste.

Noćas mu nitko neće odoljeti pogledu

I neće pred Njim držat vrata zatvorena.

O noćas će kod svakoga biti sveto bdijenje,

Da o ponoći, kad nebo bude u najdivnijem sjaju,

Glasno i srdačno pozdrave, Isusovo porođenje….

Aleksa Kokić je rođen 1913. u Subotici. Nakon isusovačke gimnazije u Travniku završio je 1937. Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i iste je godine zaređen za svećenika. Odrastao je na pjesničkom stvaralaštvu pučkoga ozračja i religioznoga nadahnuća, što potkraj 19. i početkom 20. stoljeća usmjerava i obilježuje književno stvaranje bačkih i šokačkih Hrvata. Za života objavio je dvije zbirke pjesama „Klasovi pjevaju“ iz 1936. i „Zvona tih radosti“ iz 1938. Kokićeve pjesme ističu se iskrenom liričnošću, vedrinom i ljubavlju prema zavičajnoj bačkoj ravnici, pejzažu i ljudima, dok se u njegovoj religioznoj lirici naglašeno pojavljuje bjelina, dominantna bijela boja čistoće. Nevezanim stihovima ove pjesme i nekih drugih pjesama jedan je od tvoraca modernoga katoličkog poetskog izraza. Aleksa Kokić preminuo je 1940. tijekom služenja vojnoga roka u Cetinju.