Aleksa Kokić rođen 1913. u Subotoci, gdje je 24 godine kasnije zaređen za svećenika. U ljeto 1940. pozvan je u vojnu službu te iznenada, pod nejasnim okolnostima, umire u Cetinju. Odrastao je na pjesničkom stvaralaštvu pučkoga ozračja i religioznoga nadahnuća, što je koncem 19. i početkom 20. stoljeća obilježilo literarno stvaralaštvo bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Prvu zbirku pjesama ‘Klasovi pjevaju’ objavio je 1936. pripremajući se za mladu misu. Svojim jednostavnim i dopadljivim stihovima, liričnošću, iskrenošću osjećaja i doživljaja te naglašenom ljubavlju prema zavičaju postaje jedan od važnijih sudionika u stvaranju modernoga katoličkog pjesničkog izraza. Njegove sabrane pjesme ‘Srebrno klasje’ objavljene su 1962. godine. Zbog ritmičnosti i melodičnosti njegovih stihova uglazbljeno je desetak Kokićevih pjesama.

‘Majka lijepe ljubavi’

Majko lijepe ljubavi i Djevo,

Na koju grijeha nije pala sjena,

Pjesmom siromaha, molbom sitnih ljudi,

Cvrkutom i cvijećem budi pozdravljena!

Pozdravljena budi za sve one čase,

Kad je naša duša samo za bol znala;

I jedina Ti si ustrajala uz nas,

Pogledom si blagim križ nam olakšala.

Pozdravljena budi za dobrotu Tvoju,

Kad su sa svih strana nepravde nas

Bile. Osvetu smo htjeli, zasuzile oči,

A Tvoje nas ruke nježno zagrlile!

Kad nad nama crni oblaci se vuku

I noć se grijeha već spuštati stala,

Rastvorila srce i ljubavlju Majke,

Nas bolesne, slabe Ti si ugrijala.

I za one dane pozdravljena budi,

U Tvom krilu kad smo cvali mirom i

Srećom, bdila si nad našim poljem,

Šumom, lozom, kuće mirisale ljubavlju, proljećem.

O Majko lijepe Ljubavi i Djevo,

Bez Tebe ne daj živjet nam ni trena.

Za Tvoju dobrotu s pjesmom, srcem,

Hvalom, S pticama i žitom budi pozdravljena!