Kompendij socijalnog nauka Crkve, kao sažetak dosadašnjeg razvoja socijalnog nauka, ističe kako je svaki čovjek, po jedinstvenosti i neponovljivosti u svojoj individualnosti „biće otvoreno odnosu s drugima u društvu. Su-živjeti u mreži odnosa koja povezuje pojedince, obitelji i srednje skupine u odnose susreta, komunikacije i razmjene jamči življenju bolju kvalitetu. Opće dobro koje ljudi traže i postižu oblikujući društvenu zajednicu jamstvo je osobnoga i obiteljskog dobra, kao i dobra udruživanja. Zbog tih se razloga stvara i oblikuje društvo sa svojim strukturnim ustrojima, što znači: političkim, gospodarskim, pravnim i kulturnim“ (Kompendij, 61). Može se reći kako je opće dobro uvijek usmjereno prema razvoju i napredovanju same osobe te društveni poredak uvijek mora biti utemeljen na istini, izgrađivan u pravednosti, a oživljen ljubavlju.

U suodnosu ljubavi i pravednosti, ljubav je uvijek darivanje nečega mojega, ali to nije moguće bez pravednosti koja zahtijeva da se drugome dadne ono što je njegovo i što mu pripada. „Ne mogu drugome ‘darovati’ ono što je moje, ako mu prije toga nisam dao ono što mu pripada prema pravednosti… Ljubav, s jedne strane, zahtijeva pravednost: priznavanje i poštivanje legitimnih prava pojedinaca i narodâ. Ona se trsi oko podizanja ‘zemaljskog grada’ utemeljenog na pravu i pravednosti. No, s druge strane, ljubav nadvisuje pravednost, dopunjujući je u logici dara i praštanja“ (CinV, 6). U tom smislu, ljubiti nekoga znači istovremeno i htjeti njegovo dobro te to uključuje i da se svatko osobno oko toga djelatno založi. Benedikt XVI., međutim, ističe da osim pojedinačnog dobra postoji i zajedničko „koje pripada ‘svima nama’, a tvore ga pojedinci, obitelji i manje skupine koje se ujedinjuju u društvenu zajednicu. To nije dobro koje pojedinac ište za sebe samoga, već poradi onih koji pripadaju društvenoj zajednici i koji samo u njoj mogu stvarno i što je moguće učinkovitije postići svoje dobro“ (CinV, 7).

Zauzimanje za opće dobro znači, s jedne strane, „skrbiti za institucije koje pravno, civilno, politički i kulturalno strukturiraju društveni život kako bi on na taj način poprimio oblik ‘grada’ (polis); s druge pak strane, to znači ‘slobodno’ se njima služiti. Bližnjega ljubimo utoliko djelotvornije ukoliko se više zauzimamo za zajedničko dobro koje odgovara njegovim stvarnim potrebama. Svaki je kršćanin pozvan na odjelotvorenje te ljubavi, prema svojem zvanju i razmjerno svojim mogućnostima utjecaja u polisu. To je institucionalni, a mogli bismo reći i politički put ljubavi, ne manje izvrstan i manje učinkovit od puta ljubavi koji bližnjemu pristupa izravno, mimo institucionalnih posredništava polisa. Ako ga prodahnjuje ljubav, zauzimanje za zajedničko dobro ima veću vrijednost, nego ako je riječ o čisto svjetovnom i političkom zalaganju“ (CinV, 7).

Djelovanje vjernika laika, odnosno, pastoralno zauzimanje Crkve, treba se stoga odvijati u dva pravca: kao navještaj kršćanskoga temelja ljudskih prava te kao prokazivanje kršenja tih prava. Zasigurno da je važniji navještaj, ali se ne smije zanemariti ni prokazivanje. Socijalni nauk Crkve jasno naglašava da javna vlast mora priznati, poštivati i promicati bitne ljudske i moralne vrijednosti, budući da su one urođene, odnosno, proviru iz same istine ljudskog bića, te izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe. Radi se o vrijednostima „koje nijedan pojedinac, nijedna većina i nikakva država neće moći nikad stvoriti, promijeniti ili uništiti” (EV, 71). One, naime,  nemaju temelj u prolaznim i promjenjivim “većinama” mišljenja, već se moraju jednostavno priznati, poštivati i promicati „kao element objektivnoga moralnog zakona, naravnog zakona upisana u srce čovjeka (usp. Rim 2,15) i kao normativna uporišna točka samoga civilnog zakona“ (EV, 70). Vlast je dužna objavljivati pravedne zakone, to jest zakone „u skladu s dostojanstvom ljudske osobe i diktatima ispravnoga razuma“ (Kompendij, 398).

Promatrajući opće dobro iz teološke perspektive, osobito u svjetlu Kristova otajstva, Drugi vatikanski koncil ističe kako nam je Krist objavio „da je Bog ljubav“ (1Iv 4,8) „i ujedno nas uči da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskog savršen­stva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta. Toliko onima koji vjeruju u božansku ljubav donosi sigurnost da je svim lju­dima otvoren put ljubavi i da nije uzaludno nastojanje da se ostvari opće bratstvo“ (GS, 38). Kristovi učenici su pozvani uprisutniti Božju ljubav u redovitim životnim prilikama te slijedeći njegov primjer nositi križ koji je stavljen na leđa onih koji idu za mirom i pravdom. Koncil ističe da Krist snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi i u njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego i „nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna na­stojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete i da tom cilju podloži svu zemlju“ (GS, 38). U tom zauzimanju za opće dobro, vjernici su osnaženi sakramentom euharistije koji nas snaži u vjeri  i izgrađuje bratsko zajedništvo. Sve vrednote koje proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe te bratskog zajedništva i slo­bode, „sve te dobre plodove prirode i našega truda koje bu­demo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zem­lji razmnožili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene“ (GS, 39), u kraljevstvu istine i života, kraljevstvu svetosti i milosti, kraljevstvu pravde, ljubavi i mi­ra.

U toj odgojnoj zadaći važnu ulogu imaju i sredstva društvene komunikacije, jer njihovo obavještavanje u službi je općeg dobra. „Društvo ima pravo na obaviještenost utemeljenu na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti” (Katekizam, 2494). Međutim, papa Franjo upozorava i na određene granice digitalne komunikacije te ističe kako virtualni odnosi koji pojedinca „oslobađaju zahtjevnog njegovanja prijateljstva, postojane uzajamnosti, pa i razumijevanja koje sazrijeva s vremenom, daju tek privid društvenosti. Oni zapravo ne grade ono ‘mi’, nego obično prikrivaju i jačaju sam individualizam koje se izražava u ksenofobiji i prijeziru prema slabima“ (FT, 43). Osobito upozorava na neviđene razmjere društvene agresivnosti na mobilnim uređajima i računalima. Opasnost se nalazi i u velikim gospodarskim interesima koji mogu provoditi invazivne oblike kontrole, „stvarajući mehanizme manipulacije savjesti i samoga demokratskog procesa. Način na koji funkcioniraju mnoge platforme često u konačnici potiče susrete istomišljenika, sprječavajući tako sučeljavanje različitih mišljenja“ (FT, 45), ostajući u jednom zatvorenom svijetu. Problem postaje još veći ako se informacije biraju selektivno i iskrivljuje stvarnost ili se pak odvaja ono što se nekome sviđa, od onoga što mu se ne sviđa. Takva ponašanja suprotna su promicanju općeg dobra, tim više, jer dovode do gubitka doticaja sa stvarnošću i onemogućuju istinske međuljudske odnose. „Potrebne su nam fizičke geste, izrazi lica, tišina, govor tijela, pa čak i miris, drhtaj ruku, crvenilo, znoj, jer sve to govori i dio je međuljudske komunikacije“ (FT, 43).

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.