Čovjek je biće odnosa. U tim odnosima on upoznaje sebe, darove koje su mu dani, način na koji ih komunicira sebi i drugima. Kroz svakodnevnu interakciju s drugima on postaje svjestan sebe kao jedinstvenog i neponovljivog bića. S kršćanskog motrišta čovjek je jedino stvoreno biće kojega je Bog želio radi njega samoga (Post 1, 26-27).

Ljubeći drugoga i u njemu gledati dostojanstvo koje svoj izvor ima u Bogu Ocu, Stvoritelju temelj je kojeg treba prepoznati i na kojem je moguće graditi svakodnevni život.

Stvoren na sliku Božju, Bogu sličan čovjek je nositelj neotuđivog dostojanstva. Muškarci i žene imaju isto dostojanstvo. Oni su i jednako vrijedni u svojoj različitosti, jer upravo slika Božja nadahnjuje njihovu različitost. Sva prava, slobode ali i odgovornosti koje se uz njih vezuju temelje se na dostojanstvu ljudske osobe. Budući da je počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova ljudska osoba (usp. GS br. 25) i demokratski uređeno društvo svoj temelj ima u ovom načelu i s njim stoji u odnosu supsidijarnosti.

Shvaćeno kao polazište i središte svih prava i socijalnih vrednota dostojanstvo ljudske osobe bila je tema promišljanja Dikasterija za nauk vjere, koji je na svetkovinu Navještenja Gospodnjeg – Blagovijest, 8. travnja prošle 2024. godine, objavio Deklaraciju „Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu“.

Kroz pet godina aktivnog, marljivog i ozbiljnog rada na nekoliko predloženih nacrta, sadašnji Dikasterij za nauk vjere – a u počecima nastajanja navedene Deklaracija tadašnja Kongregacija za nauk vjere – na svjetlo dana izašao je s tekstom koji je unutar kršćanske antropologije želio istaknuti nezaobilazan pojam dostojanstva ljudske osobe prikazujući koje sve učinke ono ima na široj društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini ne isključujući akademsku zajednicu kao i njegovo različito shvaćanje u aktualnom kontekstu (usp. Predgovor).

„Svi smo braća“

Veliki utjecaj na konačni nacrt teksta izvršila je socijalna enciklika pape Franje „Fratelli tutti“ sa svojom izvornom i dubinskom analizom mnogostrukih pitanja povezanih s načelom dostojanstva ljudske osobe poštujući time konkretne zahtjeve Svetog Oca Franje. Deklaracija „Dignitas infinita“ naziva encikliku „Fratelli tutti“ istinskom Magna Chartom aktualnih zadaća u očuvanju i promicanju ljudskog dostojanstva (usp. Dignitas infinita, br. 6).

Navedena Deklaracija o ljudskom dostojanstvu u nešto manje od 70 brojeva podsjeća na temeljna načela i teorije koje pomažu u razjašnjavanju nejasnoća koje se ne tako rijetko pojavljuju prilikom uporabe pojma ljudskog dostojanstva. Načelo dostojanstva ljudske osobe prepoznatljivo je razumu kao „neizmjerno [i] neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“ (Dignitas infinita, br. 1).

Stoga se danas na temelju rečenoga i može izvesti smjernica koja kršćane upućuje da se opredjeljuju za one najslabije, nemoćne i one koji se nalaze na rubu društva, jer je upravo njima na najočitiji način narušeno njihovo temeljno dostojanstvo bića. Naime, uvjeti u kojima se navedene osobe nalaze i koji najčešće bivaju okarakterizirani kao nedostojni navode na podsjećanje da uvijek treba inzistirati na prvenstvu ljudske osobe i obrani neotuđivog dostojanstva u svim okolnostima.

Dostojanstvo osobe temeljno načelo koje je vjera u Isusa Krista uvijek branila

Deklaracija stoga ističe da dostojanstvo ne može na temelju određenih životnih uvjeta i kvaliteta dodijeliti neka osoba ili ustanova, jer bi ono tada bilo otuđivo i u nekom trenutku bi moglo biti ukinuto. Dostojanstvo čovjeka je svojstveno osobi i ne može se izgubiti neovisno o tome može li se ono prikladno izraziti ili ne (usp. Dignitas infinita, br. 15). Iz neotuđivog dostojanstva koje je svojstveno svim ljudskim osobama omogućeno je govoriti o ljudskim pravima danas.

U tekstu deklaracije „Dignitas infinita“ poziva se na riječi pape Benedikta XVI. koji je jednom prigodom istaknuo da je dostojanstvo osobe temeljno načelo koje je vjera u Isusa Krista uvijek branila i to je na osobit način dolazilo do izražaja kada su se zanemarivali oni najjednostavniji i najnezaštićeniji u društvu. Za papu Benedikta XVI. dostojanstvo svakog čovjeka jest jedini kapital kojeg treba spasiti (usp. Dignitas infinita, br. 5).

Budući da dostojanstvo ljudske osobe u sebi uključuje sposobnost slobodnog preuzimanja odgovornosti i zadaća prema drugima, ono također stoji u službi prepoznavanja i prevencije individualističkog usmjerenja na isključivo stvaranje vlastitih vrijednosti, odlučivanja o sebi i vlastitoj sudbini ne vodeći računa o posljedicama koje ono ima u odnosu na druge i na pripadnost ljudskoj zajednici.

Isključivanje čovjeka iz moralnih i društvenih uvjetovanosti nije u skladu s onim bitnim što mu je nužno za rast u skladu s dostojanstvom. Ako se ustraje na odsutnosti bilo kakvog ograničenja, slobode od bilo kakvog konteksta, u tom je slučaju neizbježan govor o konkretnim brojnim i teškim povredama dostojanstva ljudske osobe u suvremenom svijetu.

Deklaracija „Dignitas infinita“ uz već poznate povrede dostojanstva koje su povezane s protivljenjem samom postojanju i pravu na život, kao što su pobačaj, eutanazija, potpomognuto i svojevoljno samoubojstvo, ratna smaknuća i genocid, navodi tzv. novonastale povrede ljudskog dostojanstva. Među njima su: oblici siromaštva povezani s nezaposlenošću i nejednakim uvjetima za razvoj, seksualna zlostavljanja i trgovina ljudima kao zločin protiv čovječnosti, mnogostruki oblici nasilja nad ženama, surogat majčinstvo i femicid, rodna teorija i s njom povezana promjena spola, digitalno nasilje koje ugrožava dobar glas lažima i klevetama, kultura otpada koja generira odbacivanjem osoba s različitim stupnjevima invaliditeta te drama migranata koji su među prvim žrtvama siromaštva danas i čiji su životi percipirani kao manje vrijedni u odnosu na druge.

Deklaracija na kraju potiče na pojedinačno djelotvorno i konkretno ostvarivanje dostojanstva svake osobe, ali ističe i važnost koju u tome ima država čija je temeljna zadaća jamčiti potrebne uvjete za cjelovito promicanje ljudske osobe. Kršćani u shvaćanju ljudskog dostojanstva i slobode svakog pojedinca i dalje imaju važnu ulogu. Ljubeći drugoga i u njemu gledati dostojanstvo koje svoj izvor ima u Bogu Ocu, Stvoritelju temelj je kojeg treba prepoznati i na kojem je moguće graditi svakodnevni život. To je ono što je papa Franjo nazvao „društvenost spuštena u obzor istinskoga bratstva“ (usp. Fratelli tutti, br. 8).

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija).

Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike).

Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.