Bespomoćnost pred nasilnom i sveprisutnom medijskom industrijom osjećaj je koji često obuzima današnjeg čovjeka. Mediji se nameću na svakom koraku a nerijetko ih doživljavamo kao nešto što nas opterećuje čemu se teško, gotovo nemoguće suprotstaviti. Ako medije promatramo u širem kontekstu, u povezanosti s kulturom, politikom ili gospodarstvom, tada vidimo da se radi o vrlo složenom sustavu u kojem se isprepliću razni interesni odnosi. Zato govoriti o medijima i njihovom utjecaju nikako se ne može ograničiti samo na samo pitanje upotrebe medija ili analize njihova utjecaja već je potrebno imati u vidu svu složenost, dinamiku i procese koji oblikuju medijski prostor. Postavlja se pitanje: na koji način odnosno na temelju kojih načela bi trebalo organizirati medijski prostor da bi uistinu postao prostor susreta i dijaloga?

Kada se u socijalnom nauku Crkve govori o odnosima između institucija ili subjekata na različitim razinama i kompetencija, posebno se ukazuje na važnost načela supsidijarnosti. O njegovoj aktualnosti u naše vrijeme svjedoče promišljanja osobito unutar teološkog konteksta kao i pokušaji da se na temelju toga načela organiziraju razna područja života: političko, ekonomsko, pravno…

Kada konkretno govorimo o hrvatskom medijskom prostoru trebamo reći da je on u svojevrsnom traganju za svojim identitetom. Nagli prelazak u drugačiji društveno-politički okvir, snažni procesi globalizacije, zasigurno nisu pogodovali sustavnom oblikovanju mnogih područja života pa tako ni medijskog sustava. Ono što je prisutno i u drugim srednjoeuropskim zemljama vidljivo je i u našem društvu – snažna povezanost i međusobno prožimanje političke, tržišne i medijske sfere. Kako je već rečeno, sve te elemente potrebno je imati u vidu da bi mogli razumjeti procese na medijskom području i djelovati na temelju načela supsidijarnosti. 

Što konkretno znači djelovati prema principu supsidijarnosti na ovom području?

Svaka osoba ima pravo na informaciju što konkretno znači da ima pravo primati i tražiti informacije koje su uvjet i koje su potrebne za osobni rast i sudjelovanje u društvenom životu.

Odgovor na to pitanje poziva nas na drugačiji pogled na cjelokupno medijsko djelovanje. Potrebno je nanvo promišljanje same svrhe i poslanja medija. Iako se današnji čovjek nerijetko osjeća kao konzument brojne medijske ponude, potrebno je gledati iz jedne druge perspektive. Nije osoba u službi medija već bi mediji trebli biti u službi osobe. Svaka osoba ima pravo na informaciju što konkretno znači da ima pravo primati i tražiti informacije koje su uvjet i koje su potrebne za osobni rast i sudjelovanje u društvenom životu. Zanimljivo je ovdje prisjetiti na istraživanje o supsidijarnosti u hrvatskom društvu, provedeno 2011. godine u kojem ispitanici kao jedan od razloga nezadovoljstva djelovanjem medija navode upravo to da se mediji ne bave njihovim problemima već se zanimaju prvenstveno za neke društene elite. 

Potrebni su stoga stalni napori kako bi se – vođeni načelom supsidijarnosti – u središte stavljalo osobu kao temeljnu vrijednost u svakom društvenom uređenju. To je važno i za medijski prostor jer će tek tada moći osjetiti da su mediji u službi čovjeka i društva.

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.