Vrijeme korizme počinje iskustvom pustinje u kojoj je Isus Krist boravio i u koju su vjernici pozvani ući. U kršćanstvu upravo pustinjaci ciljano žive u pustinji jer znaju da je pustinja povlašteno mjesto Božje objave čovjeku a time i istine o tome što čovjeka, kao i društvo, uistinu zarobljava.

Upravo socijalni nauk Crkve osvješćuje široku ponudu zarobljenosti koju svijet nudi od primjerice zarobljenosti različitim predmetima, idejama, ulogama, moći, novcem, ljudima itd. One su vezane uz materijalistički pogled na čovjeka i svijet. Kao što nam evanđeosko čitanje Prve korizmene nedjelje (Mt 4,1 – 11) jasno pokazuje, pravo stanje stvari ili istina otkriva se tek u pustinji. Pustinja je dakle borilište i preduvjet za kršćanski život u slobodi.

U pustinji zarobljenosti izlaze na vidjelo

Sveti Toma Akvinski, koji je objedinio nauk crkvenih otaca u odnosu na boravak Isusa Krista u pustinji (Mt 4,1 – 11), istaknuo je da Isus Krist u pustinji postupa kao novi Adam koji pobjeđuje u onim područjima na kojima je prvi Adam pao.

Prvo područje pada je tjelesnost i hrana jer su prvi ljudi pali na tome što su konzumirali zabranjeno voće. Drugo područje pada je oholost. Treće područje pada je moć i pohlepa. Sva se tri područja odražavaju i u odnosu prema materijalnom.

Stoga je razumljivo da Crkva u korizmi daje smjernice za suočavanje s ta tri pada u ljudskoj naravi a one su: post, molitva i djela milosrđa. I papa Lav XIV. je u ovogodišnjoj poruci za korizmu istaknuo tri riječi na tom tragu: postiti, slušati i zajedno.

Pustinja je zapravo savjest

Odlazak u pustinju ne znači nužno odlazak u to zemljopisno područje kao u slučaju pustinjaka, nego određeno osigurano vrijeme tišine na dnevnoj razini u koje buka svijeta i svjetovno odvraćanje pozornosti ni u kom obliku nemaju pristup. To nije samo puko fizičko odvajanje nego radikalno svjedočanstvo prvenstva Boga u vlastitom životu nad materijalnim.

Upravo se tu spoznaje istina o sebi i društvu u kojem živimo. Također, pustinja je prostor unutar čovjeka. Prema svetom Augustinu pustinja je zapravo „savjest“ u koju nitko nema pristup osim samog čovjeka i Boga. Pustinja je, dakle, nakon boravka Isusa Krista u njoj drugačije mjesto. Ona je mjesto gdje počinje oslobođenje, kao i objava Božje istine o čovjeku.

Konkretizacija zarobljenosti – doprinos socijalnog nauka Crkve

Socijalni nauk Crkve primjenjuje svetopisamsku istinu na naše vrijeme i brojne prilike gdje se i danas očituju područja pada. Time daje doprinos konkretizaciji zarobljenosti s kojima se suvremeni čovjek i društvo suočavaju.

Jedno od njih je materijalizam na koji socijalni dokumenti Crkve sustavno upozoravaju i odbijaju ga. On se očituje u neumjerenoj težnji za materijalnim posjedovanjem i konzumerizmom koji okreću čovjeka prema samome sebi, vode u individualizam i dokidaju solidarnost.

Socijalni nauk Crkve upozorava i na krajnosti u odnosu prema profitu i novcu koji vlada umjesto da služi jednako kao i prema moći. Bilo da adresira individualnu praksu (kao npr. konzumerizam itd.) ili društvene strukture, socijalni nauk stavlja čovjeka u središte na način da ističe važnost spoznaje Božje istine o čovjeku i društvu.

Marijana Kompes izvanredna je profesorica na Sveučilišnoj katedri za teologiju te Pravnom fakultetu Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Članica je Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve te koordinatorica međunarodne Mreže za socijalnu etiku u srednjoj Europi.