Socijalni nauk Crkve uči da su sport, radost i solidarnost duboko povezani.

S jedne strane, sport se pokazuje kao prostor za ostvarenje radosti i solidarnosti te istovremeno, s druge strane, solidarnost se pokazuje kao bitno načelo prema kojemu se moraju provoditi sve sportske aktivnosti, a radost kao jedna od njihovih bitnih svrha.

Iskustvo bavljenja tjelesnom aktivnošću, učenje novih sportskih vještina, druženje na sportskim terenima te pobjeda na sportskom natjecanju jesu izvori radosti.

Crkva uči da je radost u sportu primarno utemeljena na iskustvu ljubavi.

Premda su pobjeda, slava i ugled važni, nije riječ samo o njima, već ponajprije o nutarnjim vrijednostima koje su do njih dovele, poput ljubavi prema konkretnom sportu, ustrajnosti, trudu te prevladavanju samovolje i egoizma.

Međutim, iskustva poput pobjede pod svaku cijenu, podmićivanja sudaca ili natjecatelja te korupcija na području sportskih politika čine sport izvorom očaja, ogorčenosti i tuge.

Sveti papa Ivan Pavao II. više je puta isticao da je sport po svojoj naravi veoma prikladno odgojno sredstvo za poštenje, prijateljstvo i solidarnost te da pomaže graditi pravednije društvo.

Prema Benediktu XVI. ispravno shvaćen sport potiče suradnju i nesebičnost, čineći ga školom solidarnosti među narodima i kulturama.

Papa Franjo je tumačio sport kao put uključivanja i bratstva, posebno u odnosu na siromašne, migrante i osobe s invaliditetom te kao sredstvo izgradnje mostova, rušenja barijera i promicanja mira.

Središnji crkveni dokument o sportu, Dati najbolje od sebe, neposredno povezuje sport i solidarnost, ističući da svaka sportska aktivnost mora biti povezana sa solidarnošću.

Više nego puka arena u kojoj se pod svaku cijenu ostvaruje pobjeda nad suparnikom, sport je za Crkvu ponajprije prostor susreta, odgoja i služenja općem dobru, škola zajedništva te sredstvo radosti i evangelizacije kroz svjedočanstvo uzajamnosti, poštovanja i ljubavi.

U tom smislu, svi uključeni u dinamiku sporta pozvani su prepoznati vlastitu im ulogu i zadaće u traganju za dobrom svih i svakoga na sportskim terenima.

Sportaši u odnosu na sve one čijom zaslugom se mogu natjecati te one s kojima se i protiv kojih se natječu. Roditelji i treneri u odnosu na sportaše čiji im je sportski uspjeh povjeren. Sudci, sponzori, mediji i publike u odnosu na ostvarenje sportskog natjecanja u skladu sa zahtjevima pravednosti.

Međutim, socijalni nauk Crkve uči da radost i solidarnost nisu samo posljedice sporta, nego i kriteriji po kojima se procjenjuje je li neka sportska aktivnost autentično ljudska i kršćanska.

Solidarnost kao čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro i spremnost izgubiti sebe radi drugoga jest duhovna i etička snaga koja čuva sport da ne postane idolatrija pobjede, profita, političke moći ili isključivanja, već da postane sredstvo služenja, zajedništva i radosti svih osoba uključenih u sportske aktivnosti.

Radost i solidarnost se pokazuju kao mjera ljudskosti sporta.

To jest, sport mora uvijek ići ruku pod ruku sa solidarnošću, jer u suprotnom gubi svoj istinski ljudski smisao. Zbor toga biti solidaran u sportu znači gledati druge ne kao suparnike, nego kao braću i sestre s kojima se dijeli isti napor, radost i cilj.

Kao takva, solidarnost, s jedne strane služi kao korektiv, čuva sport od logike odbacivanja, nejednakosti te pobjede, profita i moći pod svaku cijenu. S druge strane, oplemenjuje sport, pretvarajući ga u prostor za zajedničku radost, jedinstvo i sklad među svima uključenima u sportske aktivnosti. Te, s treće strane, služi kao evangelizacijsko sredstvo koje istovremeno ukazuje na prolaznost ovozemaljskog uspjeha i svjedoči o dubljoj duhovnoj radosti koja proizlazi iz Božje ljubavi i milosrđa.

Najkraće rečeno, sport je prostor za odgoj i ostvarivanje radosti po solidarnosti, a solidarnost je bitno etičko načelo prema kojemu se moraju ravnati svi sportski motivi, odnosi, strukture i aktivnosti tako da budu izvor radosti, a prema tome i istinski ljudske.

O tome kako i na koji način odgajati za radost po solidarnosti u sportu bit će govora u slijedećoj emisiji Blago socijalnog nauka Crkve.

Igor Jakobfi

Dr. Igor Jakobfi, djelatnik na Katedri moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.