Protekla dva i pol mjeseca, kada smo se zbog pandemije uzrokovane koronavirusom, morali odreći ustaljenih navika i ostati u svojim domovima i na socijalnoj distanci, vjerujem da smo svi osjetili važnost društvene solidarnosti i odgovornosti države. Ova kriza jasno je pokazala ono što socijalni nauk Crkve oduvijek ističe, a to je da se ne može sve prepustiti tržišnom natjecanju i liberalnim načelima, nego da i država mora preuzeti svoj dio odgovornosti u regulaciji tržišta. Naime, da bi se uspostavili pravedni odnosi na području rada od velike je važnosti razlikovati izravnog i neizravnog poslodavca. „Ako je izravni poslodavac osoba ili institucija s kojom radnik izravno sklapa radni ugovor prema određenim uvjetima, pod izrazom neizravni poslodavac treba razumjeti brojne raznolike čimbenike koji osim izravnog poslodavca utječu na stanovit način na to kako se sklapa radni ugovor i, dosljedno, oblikuju više ili manje pravedni odnosi na području ljudskog rada“ (LE 16). Drugim riječima, pojam neizravnog poslodavca obuhvaća osobe, ustanove raznoga tipa, kao i kolektivne radne ugovore i principe ponašanja ustanovljene od tih osoba i institucija, a koji određuju sav društveno-ekonomski sustav ili su njegov rezultat. Enciklika Laborem exercens (LE), o ljudskom radu (1981.),, sv. Ivana Pavla II., stoga ističe:

„Odgovornost neizravnog poslodavca različita je od odgovornosti izravnoga – kako kaže sama riječ: odgovornost je manje izravna – no ostaje istinska odgovornost: neizravni poslodavac bitno određuje jedan ili drugi vid radnih odnosa, te na taj način uvjetuje ponašanje izravnog poslodavca kad taj konkretno određuje ugovor i radne odnose. Takva konstatacija ne ide za tim da oslobodi ovog posljednjeg od njemu vlastite odgovornosti, nego samo za tim da upozori na čitav sklop uvjetovanosti koje utječu na njegovo ponašanje. Kad je riječ o tom da se uspostavi ispravna politika rada s etičkog gledišta, nužno je imati pred očima sve te uvjetovanosti. Korektna je ona politika u kojoj se potpuno poštuju objektivna prava radnika. Pojam neizravnog poslodavca može se primijeniti na svako pojedino društvo, u prvom redu na državu. Upravo država mora voditi pravednu politiku rada. Zna se, ipak, da u sadašnjem sistemu ekonomskih odnosa u svijetu postoje mnogobrojne veze među različitim državama, veze koje se izražavaju, na primjer, u uvozi i izvozu, to jest u međusobnoj razmjeni ekonomskih dobara, bilo da je riječ o sirovinama, poluproizvodima ili, napokon, konačnim industrijskim proizvodima. Ti odnosi stvaraju i međusobnu zavisnost, te bi stoga bilo teško govoriti o potpunoj samodostatnosti neke države, pa bila ona ekonomski i najmoćnija“ (LE 17).

Iz svega rečenog je vidljivo kako je okvir međuovisnosti, što se tiče pojma neizravnog poslodavca, ogroman i izvanredno zamršen te, da bismo ga odredili, potrebno je uzeti u obzir cjelinu elemenata odlučujućih za ekonomski život u kontekstu nekog društva ili države. U tom smislu, kako ističu crkveni dokumenti, „ostvarenje prava radnika ne može, ipak, biti osuđeno da bude samo derivat ekonomskih sistema koje, u većoj ili manjoj mjeri, vodi kriterij što većeg dobitka. Naprotiv, upravo poštivanje objektivnih prava radnika – radnika bilo kojeg tipa: manualnog; intelektualnog, industrijskog ili poljodjelskog radnika itd. – mora biti adekvatni i temeljni kriterij oblikovanja svekolike ekonomije, u svakom društvu, u svakoj državi kao i u cjelini svjetske ekonomske politike i u sistemima međunarodnih odnosa koji odatle proizlaze“ (LE 17). Stoga, neizravni poslodavac ima veliku ulogu “u ostvarivanju potpunog poštivanja radničkih prava, jer prava ljudske osobe jesu ključni element svakog moralnog društvenog poretka” (LE 17). Naime, on mora zaštititi radnika od izravnog poslodavca, koji često određuje uvjete rada ispod objektivnih potreba radnika, osobito ukoliko želi sam izvući što veći dobitak iz poduzeća kojima upravlja.

Velika odgovornost nalazi se stoga na leđima neizravnih poslodavaca, prije svega države, koji su odgovorni za planiranje društvenog i gospodarskog razvoja jer se upravo prema njihovoj sposobnosti ostvarivanja radnih perspektiva i mjeri njihova okrenutost budućnosti i socijalnoj pravednosti. Govor o izravnom i neizravnom poslodavcu osobito danas poprima na svojoj važnosti, napose kada se raspravlja o neradnoj nedjelji u području trgovine i drugih područja bez kojih možemo ostati nedjeljom. Socijalni dokumenti Crkve ističu da je upravo društvo po mjeri obitelji najbolje jamstvo „protiv svakog zastranjenja individualističkog ili kolektivističkog tipa, jer u  njemu je osoba uvijek u središtu pozornosti kao cilj, a nikada kao sredstvo“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 213).

Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, dekan i profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“ te predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku.