Vjerujemo da je poznato kako se kao Božji narod – Crkva u ovom aktualnom trenutku nalazimo u sinodskom hodu. Pod službenim nazivom “Za sinodalnu Crkvu. Zajedništvo – sudjelovanje – poslanje” papa Franjo u listopadu prošle godine uputio je poziv na – susrete, slušanja i razlučivanja – temeljem kojih smo pozvani na dvogodišnji sinodski hod promišljanja o sadašnjosti i budućnosti Crkve. Prvi dio toga hoda održava se u biskupijama, gdje će se poticati, razvijati i njegovati procese suodgovornosti svih članova Crkve. Stoga se i u župama diljem naše domovine odvija niz sinodskih inicijativa. Organiziraju se susreti na kojima se želi čuti glas laika. Jedan od tih glasova čut ćemo i mi danas. Studentica četvrte godine studija medicine u Rijeci Petra Mrković, tajnica organizacijskoga vijeća i koordinatorica medijske službe evangelizacijskoga projekta “Ecclesia”, rado je podijelila dojmove nakon susreta mladih u Riječkoj nadbiskupiji:

“Svi smo bili upoznati s postojanjem Sinode, ali ne i s njezinim smislom i ciljevima. Svatko je nešto čuo o njoj u svojoj župnoj zajednici ili je naišao na molitvu za Sinodu u nekim crkvama. Susret koji smo održali u sklopu biblijsko-teološke zajednice mladih bio je temeljen na dijalogu i osvrtima mladih, mi smo tu imali glavnu riječ. Iako se često misli da su mladi neupućeni i nadobudni, mi smo dobro upoznati s naukom Katoličke Crkve te smo u skladu s tim predložili određene promjene temeljene na potrebama našega vremena. Posebna pozornost bila je na zajedništvu, koje se sve teže održava među neistomišljenicima unutar Crkve. Katolička Crkva, zbog svoje raznolikosti i širine, često nadilazi ljudska ograničenja koja su uvjerena da je isključivo njihov način ispravan. Tijekom susreta bili smo upoznati sa Sinodom i njezinim ciljevima. Nakon molitve i razmatranja evanđelja mi mladi imali smo mogućnost iznositi osobno iskustvo pripadnosti Crkvi. Iznosili smo vrline i mane iz vlastite perspektive te se svaka naša riječ uzela u obzir i zapisala. Raduje me što kao mlada vjernica imam priliku sudjelovati u tako važnu događaju. Često zaboravljamo da upravo svi mi vjernici činimo Crkvu.”

U svjetlu sinodskoga hoda i mi ćemo se u sljedećim emisijama dotaknuti nekih važnih i aktualnih tema sinodskoga hoda – u tome smo potaknuti i vođeni pitanjem kako se ostvaruje taj zajednički hod koji omogućuje Crkvi naviještati evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno i koje nas to korake Duh poziva učiniti kako bismo rasli kao sinodska Crkva.

1. Sinodska Crkva kao uzor dijaloga u društvu

Sinodalnost Crkve proročki je znak prije svega za zajednicu narodâ u zajedničkom projektu kojim bi se težilo k postizanju dobra svih.

Opredjeljenje za zajednički hod proročki je znak za ljudsku obitelj kojoj je potreban zajednički projekt, sposoban stremiti dobru svih. Crkva sposobna za zajedništvo i bratstvo, za sudjelovanje i supsidijarnost, vjerna onomu što naviješta, moći će stati uz siromahe i najmanje te dati da se čuje i njihov glas.

Stoga je potrebno »ovjeroviti kršćansku zajednicu kao vjerodostojna subjekta i pouzdana partnera na putovima socijalnoga dijaloga, ozdravljenja, pomirenja, uključivanja i sudjelovanja, obnove demokracije, promicanja bratstva i socijalnoga prijateljstva«.

No kako razdori do kojih dolazi u društvu, iz etničkih, rasnih i kastinskih razloga ili zbog drugih oblika društvenoga raslojavanja ili kulturnoga nasilja, nalaze odjek unutar kršćanske zajednice i u njezinim odnosima s društvom? Upravo te situacije imaju dubok utjecaj na značenje izraza »biti na zajedničkom putu« i na konkretne mogućnosti njegove provedbe.

2. Dijalog Crkve i društva / međureligijski, pa i ekumenski dijalog

Pogled će se zaustaviti na stanju odnosâ, dijaloga i eventualnih zajedničkih inicijativa s vjernicima drugih religija, s onima koji su se udaljili od vjere, kao i sa specifičnim društvenim okruženjima i skupinama, s njihovim institucijama (misli se na svijet politike, kulture, gospodarstva, financija i rada, sindikate i udruženja poduzetnikâ, nevladine organizacije i organizacije civilnoga društva, pučke pokrete, razne manjine, siromašne i isključene).

U kakvim smo odnosima s braćom i sestrama drugih kršćanskih vjera? Uz koja su područja ti odnosi vezani? Koje smo plodove izvukli iz ovoga zajedničkoga hoda? Koje su se teškoće javile?

3. Skrb za (društveno angažirane) vjernike laike koji djeluju u svijetu. Što je njihovo prvo poslanje?

Kako zajednica podupire svoje članove zauzete u službi u društvu. Kako im pomaže te obveze živjeti u duhu poslanja? Kako se provodi razlučivanje oko odluka vezanih uz poslanje i tko u tome sudjeluje?

Budući da smo svi učenici misionari, na koji je način svaki krštenik pozvan sudjelovati u poslanju Crkve? Što priječi krštenike da budu djelatni u poslanju? Koja područja poslanja zanemarujemo? Kako zajednica podupire svoje članove koji služe društvu na razne načine. Kako Crkva pomaže tim članovima da svoju službu u društvu žive na misionarski način?

4. Crkva i mediji, poglavito svjetovni

Svi su pozvani govoriti hrabro, slobodno i iskreno, tj. u slobodi, istini i ljubavi. Što omogućuje ili priječi takav hrabar, iskren i odgovoran govor u našoj mjesnoj Crkvi i u društvu? Kada i kako uspijevamo reći ono što nam je važno? Kakav je naš odnos s mjesnim medijima (ne samo katoličkim)? Tko govori u ime kršćanske zajednice i kako ga se bira?