Približava se liturgijski spomen onoga kršćanskoga otajstva koje je izvor sve naše nade – vazmenoga otajstva.

Nada je toliko sveobuhvatna i duboka tema naše kršćanske vjere da je našla mjesto u svemu nauku Crkve pa tako i u socijalnom, koji o ovoj stvarnosti razlaže na posebno poticajan način u vezi s praksom življenja te naše nade u društvenom kontekstu i u vezi s brojnim socijalnim pitanjima. Dakako, naročito zanimanje za pojam i stvarnost nade proizlazi u tom smislu iz spoznaja o važnosti socijalno angažirane vjere, koja svoje nadahnuće temelji upravo na kršćanskoj nadi, a ta je nada u samome središtu otajstva kršćanske vjere.

Smisao i temelj kršćanskoga zauzimanja u svijetu proistječe iz takve sigurnosti, koja je sposobna upaliti nadu unatoč grijehu

Temeljno polazište za razumijevanje kršćanske nade u perspektivi socijalnog nauka Crkve jest istina o tome da Bog čovjeku „pruža stvarnu mogućnost da nadvlada zlo i postigne dobro“ (KSNC, 578). Kompendij socijalnog nauka Crkve stoga ističe: „Smisao i temelj kršćanskoga zauzimanja u svijetu proistječe iz takve sigurnosti, koja je sposobna upaliti nadu unatoč grijehu koji duboko obilježava ljudsku povijest: božansko obećanje jamči da svijet ne ostaje zatvoren u sebe samoga, nego je otvoren Božjemu kraljevstvu.“ (KSNC, 578). Unatoč tome što nas Crkva svojim socijalnim naukom želi potaknuti na zauzimanje na društvenome polju te iz ove kršćanske nade potiče na povjerenje u mogućnosti izgradnje boljega svijeta, kršćanski realistično ipak podsjeća i na nemogućnost ostvarenja ili postojanja nekoga „raja na zemlji“ (usp. KSNC, 579).

Evanđeoskom terminologijom, ono što kršćani smatraju idealnim stanjem odnosa s Bogom, sa samima sobom i s drugim ljudima naziva se kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje svakako je eminentno judeo-kršćanski religiozni termin, koji izvorno u kršćanstvu ima značenje takva odnosa čovjeka s Bogom, kojim se prije svega misli i doživljuje Božja inicijativa u čovjekovu spasenju i pobožanstvenjenju. Povezano s tom religioznom predodžbom budi se i nada u savršeno stanje onoga što u uvjetima zemaljske ograničenosti priželjkujemo kada pomišljamo na savršenu pravdu, na pravedne odnose među ljudima pa i izvjesno blagostanje, kad se ne događa ono čemu ipak stalno svjedočimo, a čemu nerijetko i sami doprinosimo: lišavanje ljudskoga dostojanstva uzrokovano kako raznim nepravdama, tako i samim materijalnim oskudicama.

U Crkvi već živi klica i početak budućega savršenog kraljevstva Božjega

Drugim riječima, kad Crkva govori, pozivom na evanđelje Isusa Krista, o kraljevstvu Božjemu ili kraljevstvu nebeskom – koliko god je realistična u procjenama ostvarivosti takvoga kraljevstva na zemlji – ona pri tom ipak ne govori samo o eshatonu ni konačnome ispunjenju te naše obećane nade u dovršenje i ispunjenje same naše ljudskosti, osnažene najvećim stupnjem stvarno mogućega zajedništva sa samim Bogom. Drugi vatikanski koncil uči nas da je kraljevstvo Božje već sada prisutno u Crkvi, ali u otajstvu, da ni sama Crkva nije ni savršeno ni dovršeno kraljevstvo Božje, koje će se pojaviti tek na kraju vremena, ali isto tako nas uči da u Crkvi već živi klica i početak budućega savršenog kraljevstva Božjega (usp. LG, 5).

Naravno da to ne znači da bismo mi, kao kršćani i članovi Crkve, onda samo trebali uživati u obrisima svoje kršćanske nade u bolje sutra, koje nam već sada dostaje za privremeno stanje blaženstva, poput podnošljivoga djelomičnog ostvarenja nečega savršeno lijepoga, što nas ipak tek čeka u punini očitovanja, ali već i sada dostaje za podnošenje vremenitih nesavršenosti oko kojih se možda i ne trebamo suviše zalagati, jer su i tako neizbježne i nesavladive.

Isus je govorio o rastu kraljevstva Božjega: riječ je očito bila o sadašnjem stupnju kraljevstva, a ne o eshatološkom

Tomislav Janko Šagi-Bunić s tim u vezi kaže: „Isus je govorio o rastu kraljevstva Božjega: riječ je očito bila o sadašnjem stupnju kraljevstva, a ne o eshatološkom. Taj je rast, dakle, moguć, on ide djelovanjem Duha Svetoga u srcima nas ljudi da susrećemo Krista u svim ljudima i njima služimo kao Kristu, ali da o tome i govorimo, sijemo riječ Božju nesebično i uporno, vjerujući da će nešto pasti na plodno tlo, ako se i ne bude odmah vidio plod, jer treba rasti do vremena žetve“ (Motriti lice Očevo, KS, Zagreb, 2000., str. 37).

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.