Sjećam se jedne emisije na talijanskoj nacionalnoj televiziji, nekoliko dana prije Božića, u kojoj je voditelj svoje sugovornike pitao što će pokloniti za Božić svojim prijateljima odnosno članovima obitelji. Svećenik koji je sudjelovao u programu rekao je da će svom prijatelju pokloniti Bibliju, manekenka da će prijateljici pokloniti neki parfem, a treći sudionik, umirovljenik, odgovarajući na isto pitanje je rekao da je ovoga Božića odlučio darovati povjerenje.

Ne očekujući takav odgovor, voditelj te emisije malo zastao i zamolio ga da objasni na što konkretno misli! Tada je taj postariji gospodin rekao da želi darovati povjerenje jer će na taj način odnosi među ljudima koji su obilježeni indiferentnošću, nepovjerenjem ili možda nekom blokadom, moći nanovo zaživjeti.

Nadam se da nas adventsko slavljeničko raspoloženje kao i bajkoviti prikaz božićnoga vremena po našim ulicama i trgovima nije potpuno „uspavao“ ili čak onesposobio za traganje onoga što je temeljno i sržno, ukoliko kao vjernici želimo osjetiti otajstvo Božića koje slavimo.

Slaviti Božić znači prepoznati Boga koji se utjelovljuje, koji prilazi čovjeku, koji postaje jedan od nas ljudi da bi nama – na tako jednostavan i „tjelesan“ način – mogao biti blizu. U Njegovu rođenju, u svemu onome što Bog u Isusu čini za čovjeka, prepoznajemo Božju ljubav i Božju okrenutost prema svijetu, prema svakom čovjeku.

Sv. Ivan će tu veliku tajnu jednostavno izreći – Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca. Božić je otajstvo u kojem prepoznajemo Božju promisao koju ima sa svijetom. Ali, isto tako, u Božjem silasku na zemlju svaki čovjek može otkriti veličinu vlastitoga dostojanstva. Sveti Leon Veliki, papa promatrajući otajstvo Božjega utjelovljenja ushićeno kaže:

Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!

Mi smo ljudi, možemo slobodno reći, tako veliki u Božjim očima da sam Bog radi nas postaje čovjekom, nudi nam i poziva nas na uspostavu saveza. Ne otkrivamo li u toj Božjoj ponudi jedan veliki dar – dar povjerenja.

Bog vjeruje da je moguća promjena, da je moguće rođenje novoga čovjeka. Koliko je današnjem čovjeku potrebno povjerenje i nada pred raznim životnim izazovima. Nije li indiferentizam, osjećaj da se nalazi na rubu života i interesa drugih, jedno od mučnih pitanja s kojima se susrećemo? Ne osjeća li i papa Franjo da je upravo duboka čežnja čovjeka za nadom ono što je čovjeku potrebno i zato je u središte slavlja Svete godine, koju ćemo za koji dan započeti, stavio upravo nadu!

Spoznaja da Bog zalazi u našu ljudsku stvarnost, je sasvim konkretni poziv i izvor nadahnuća za socijalni angažman i djelovanje vjernika na različitim područjima našega života. Kristovo utjelovljenje značilo je prihvaćanje svih dimenzija ljudske stvarnosti – sve od betlehemske štale (u kojoj se rađa jer „za njih nije bilo mjesta u svratištu“) pa do sramotne smrti na križu!

Koliko je današnjem čovjeku potrebno povjerenje i nada pred raznim životnim izazovima

Nije li Njegovo utjelovljenje konkretni poziv svakome od nas i cjelokupnoj Crkvi za odlučno zalaženje u različita područja ljudske stvarnosti, doticaj i onih situacija koje su nelagodne, odbojne i koje nam izgledaju ispod razine ljudskoga dostojanstva.

Kompendiji socijalnog nauka Crkve u početnim brojevima naglašava da iskustvo ljubavi Božje – koje na tako očiti način doživljavamo u otajstvu Kristova rođenja – postaje temelj jednog novog, cjelovitog i solidarnog humanizma te nas osposobljava da možemo oblikovati novi društveni, gospodarski i politički poredak, te postajati graditelj novoga čovječanstva.

Jerko Valković

Jerko Valković, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom „Etika u promidžbi“.