Drugi vatikanski koncil, govoreći o naravi i svrsi političke zajednice, ističe da pojedinci, obitelji, različite skupine koje tvore državnu zajednicu, svjesni vlastite nedostatnosti za puno ostvarenje ljudskoga života, uviđaju potrebu za širom zajednicom u kojoj se svi svakodnevno udružuju radi skrbi za opće dobro (usp. GS, 74). Da bi ta zajednica kao opće dobro imala svoju funkcionalnosti i da pojedinci ne bi slijedili svoja mišljenja i samovolju iz kojih može nastati raspad zajednice, potrebna joj je vlast koja će snage svih građana voditi prema općem dobru koje počiva na moralnim ili etičkim načelima koje svoje utemeljenje ima na slobodi savjesti, ali i na svijesti o preuzetoj dužnosti i odgovornosti. Stoga vršenje vlasti, naglašava Koncil, bilo u zajednici kao takvoj ili u predstavničkim tijelima države, mora se uvijek odvijati u granicama etičkog poretka kako bi se postiglo opće dobro u skladu s pravim poretkom koji je zakonito uspostavljen (usp. GS, 74).

Kompendij socijalnog nauka Crkve stoga govori o ustanovama demokracije koje se odnose na podjelu vlasti. Da bi ta vlast imala ravnotežu, potrebno je da bude ravnomjerno raspoređena odnosno da postoje i druge nadležnosti koje je drže unutar njezinih pravednih okvira. To je načelo ‘pravne države’ u kojoj je suveren zakon, a ne ljudska samovolja (usp. CA, 44). Jedan od razloga zašto je vlast povezana s legitimnošću nalazi se u tome što podjela vlasti ograničava odnosno zbog toga što se različite grane vlasti međusobno ograničavaju. Podjela vlasti je sredstvo za obranu od tiranije i despotizma budući da svaka vlast ima svoj vlastiti djelokrug i kompetencije (usp. GS, 74). U sustavima demokracije vlast je odgovorna pred narodom. Stoga predstavnička tijela trebaju biti pod stalnim nadzorom društvenog tijela, a on se vrši preko slobodnih izbora koji dopuštaju biranje kao i zamjenu predstavnika. Važno je da u demokraciji postoji razvijena svijest odgovornosti za ukazano povjerenje, ali ujedno da jamči i poštovanje izbornih rokova što je konstitutivni element demokratskog zastupanja (usp. Kompendij, 407). Francuski biskupi ističu da nema istinske demokracije bez demokratskog ponašanja. Naime, demokracija prije izbora zahtijeva promišljanje, raspravu, obavještavanje i raščlambu te nadziranje pravila igre (usp. ZRP, 20).

Kompendij stoga ističe dužnosti koje proizlaze iz demokratskog izbora. Izabrani predstavnici vlasti moraju se na svojem specifičnom području (izrada zakona, djelovanje vlade i nadzor nad njom) zauzimati za ostvarivanje i traženje općeg dobra odnosno onoga načina vršenja vlasti koje služi u cjelokupnosti društva (usp. Kompendij, 409). Prema tome Crkva u svojem socijalnom govoru ostvarenje općeg dobra shvaća u prizmi vladavine prava, odgovorne političke vlasti jer je pravna država razumska, tj. ona koja javne i društvene odnose uređuje razumski sprječavajući svaku samovolju. Stoga je demokracija ostvarenje općega dobra kroz politiku kao konkretnu praksu koja je vođena moralnim razumom. Politika kao djelotvorna praksa dobra treba biti okrenuta osobi kako bi znala smjer svojega djelovanja, promicala pravdu u smislu kreposti, a za što je potreban odgoj i moralna snaga kako bi se ostvarivalo opće dobro, tj. kako bi se zalagala za ostvarenje prava i dužnosti utemeljenima na dostojanstvu osobe (usp. CFL, 42). Stoga Kompendij govori o moralnim sastavnicama političkog zastupanja pod kojima razumijeva da oni koji imaju političku odgovornost imaju moralnu dimenziju zastupanja, a koja se ponajprije očituje u tome da se dijeli sudbina naroda u rješavanju zajedničkih problema. Da bi se to ostvarilo, potrebno je djelovati kreposno odnosno obnašanje vlasti treba biti vođeno vrjednotama (skromnosti, umjerenosti, ljubavi, strpljivosti) kako bi se ostvarilo opće dobro (usp. Kompendij, 410).

Također jedna od velikih deformacija demokracije političkog sustava je korupcija koja je jedna od najgorih. Korupcija zapravo poništava moralna načela i norme socijalne pravednosti. Duboko kompromitira ispravno funkcioniranje države, unosi nepovjerenje u institucije, dovodi do sumnje i nepovjerenja prema politici i njezinim predstavnicima i slabi ustanove. Korupcija služi sebičnim i izopačenim interesima pojedinaca ili skupina na štetu općeg dobra (usp. Kompendij, 411). Korupcija raspolućuje moralno tkivo jednog naroda, društva i političke zajednice, pojedinca. Za papu Franju ona je ponajprije izraz korumpiranosti ljudskog srca (usp. Mk 7, 20-23). Riječ je, dakle, o stilu života, vrijednostima, navikama koje se ukorjenjuju u ljudska ponašanja. Valja razlikovati između grijeha koji vodi korupciji i korupcije kao zarobljenosti u samodostatnost, bešćutnost, ograničavanje sposobnosti za ljubav i opredjeljenje za dobro. Korupcija čovjeka čini slijepim, kao što i grijeh čini slijepim sve dok čovjek ne spozna težinu sljepila i ropstva, ostaje anesteziran za svoje zlo. Korupcija stvara privid, određeni stil života, manira, stvara potrebu samoopravdanja (usp. Franjo, Korupcija, 17-26). Korupcija je duboko povezana s moralnom izopačenošću. Jasno je da iza svake djelatnosti stoji čovjek. U njemu je korijen deformacija. Zasiguno je potrebno odgajati čovjeka, razvijati kvalitetne odnose, razvijati svijest odgovornosti kako bi se spriječile zloporabe svake vrste i ispravile smetnje u funkcioniranju demokracije (usp. CV, 42). Valja u življenju demokracije razvijati svijest da budemo aktivni činitelji koji djeluju vođeni svjetlom razuma, ljubavi i istine (usp. CV, 42).

S pravom papa Franjo ističe da su nam potrebni drugačiji pogledi, načini razmišljanja, politike, odgojni i obrazovni program, stil života i duhovnost (usp. LS, 111) koji će stvarati mogućnost društvenih kreposti, ali i razvijanje kritičke svijesti i prihvaćanje odgovornosti (usp. ZRP, 21).

Demokracija se uči praksom cijeloga života. Potrebna je stalna budnost nad vrjednotama koje ona u sebi njeguje u svrhu promicanja dostojanstva ljudske osobe i općeg dobra. Crkva u svojem govoru o vrijednosti demokracije prije svega ima službu pomoći u izgradnji savjesti osobito onih koji sudjeluju u političkom životu da djelovanje bude u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra (usp. Doktrinalna nota, 6) tako da kršćani zajedno s drugim ljudima dobre volje daju stvarni doprinos da kroz demokraciju i politički život društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe (usp. Doktrinalna nota, 6). Demokracija postaje uistinu vrijednost kad postane osobna vrjednota koja prije svega osigurava pravednost, solidarnost, ljubav, duh požrtvovnosti, bratstvo i velikodušnost za izgradnju pojedinca i zajednice (usp. GS, 43 i 76).

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana.