Iskustvo društva, zajedništva jedan je od temeljnih čovjekovih doživljaja. Ljudi žive jedni pored drugih, jedni s drugima i jedni za druge. Taj doživljaj suživota započinje već začećem u majčinoj utrobi i završava prirodnom smrću. Odnos čovjeka kao pojedinca i društvene zajednice u kojoj se on nalazi, uvelike je složen i upućen jedan na drugi. Jasno je, naime, s jedne strane da pojedinac oblikuje društvenu zajednicu, jer je samo on, kao nositelj spoznaje i slobodne volje, subjekt djelovanja i rada. S druge strane, utjecaj zajednice na pojedinca je snažan te se jednako tako može reći da pojedinac sam ne stvara društvenu zajednicu nego ona uvelike utječe na život pojedinca.

Cilj svake društvene zajednice treba biti neodvojiv od istinskog razvoja svake pojedine osobe i općeg dobra u cjelini. U takvoj zajednici koja je okrenuta razvoju čovjeka, s pretpostavkom uvažavanja njegovog neizbrisivog dostojanstva, nema mjesta jednodimenzionalnom gledanju na čovjeka. Drugim riječima želi se reći da čovjek, kao vidljiva slika nevidljivoga Boga, kao umno biće ne može biti sveden tek na razinu robe, sredstva nečijeg djelovanja, bilo u svojoj tjelesnoj bilo psihičkoj dimenziji. Kantovskim rječnikom, za razliku od robe za koju se može naći odgovarajuća jednaka vrijednost bilo u naturi bilo u cijeni, čovjek kao nositelj dostojanstva nema svoga ekvivalenta, nema stvari, čina, pojma ili veličine istoga značenja ili iste vrijednosti kao što je on. Roba se može platiti, zamijeniti nečim drugim, ali dostojanstvo je neplativo. Papa Franjo u enciklici Fratteli tutti. O bratstvu i socijalnom prijateljstvu upravo ističe neizmjerno dostojanstvo čovjeka koje mu pripada bez obzira na položaj koji zauzima u društvu, njegovu učinkovitost, njegova ograničenja (usp. Papa Franjo, FT, br. 107). Za njega je shvaćanje o velikoj vrijednosti čovjeka u svakom trenutku i u svim okolnostima „osnovno načelo društvenoga života koje često na razne načine zanemaruju oni koji vide da to ne odgovara njihovu svjetonazoru ili ne služi njihovim ciljevima“ (Papa Franjo, FT, br. 106).

Treba ovdje napomenuti da je kršćanski pogled na svijet uvijek u prvi plan isticao čovjeka, njegovo dostojanstvo, jedincatost i subjektivnost kao osobe. Time se nedvosmisleno željelo ukazati i pokazati da je čovjek, kao nositelj spoznaje i volje, temeljni subjekt oblikovanja društvene zajednice. Papa Franjo, koristeći se paradigmom obiteljskoga doma, jasno je jednom zgodom istaknuo da se ljudska zajednica ne smije promatrati kao „prostor u kojem se stranci natječu i pokušavaju probiti na vrh, već prije svega kao dom ili obitelj gdje su vrata uvijek otvorena i gdje se svi osjećaju prihvaćenima” (Poruka za 50. svjetski dan medija, 2016.). Stabilna, prirodna, uključiva te puna nježnosti i suosjećanja, takva društvena zajednica sposobna je naše razmišljanje i nedoumice o okolnostima u kojima smo pali u nevolju preobraziti u novu čežnju za životom. Tamo gdje se primjećuje odbacivanje, zastrašivanje i umiranje, društvena zajednica, s gore navedenim značajkama, nudi svakom čovjeku pretpostavke i mogućnosti za samoispunjenje, uspješan život te otvorenost idealima koji život čine ljepšim i dostojanstvenijim.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.